PRESUDE ICJ, Den Haag 2015.

MEĐUNARODNI SUD PRAVDE

Palača mira, Carnegieplein 2, 2517 KJ Den Haag, Nizozemska
Tel.: +31 (0)70 302 2323 Fax: +31 (0)70 364 9928
Web stranica: https://www.icj-cij.org/

Sažetak 2015/1

3. veljače 2015.

Search for:Search Button

Primjena Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Hrvatska protiv Srbije)

Povijest postupka (stavci 1-51)

Sud podsjeća da je 2. srpnja 1999. Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu “Hrvatska”) podnijela zahtjev protiv Savezne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu “SRJ”) u vezi sa sporom koji se odnosi na navodne povrede Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (u daljnjem tekstu „Konvencija o genocidu” ili „Konvencija”). Konvenciju je odobrila Opća skupština Ujedinjenih naroda 9. prosinca 1948., a stupila je na snagu 12. siječnja 1951. Zahtjev se pozivao na članak IX. Konvencije o genocidu kao osnovu nadležnosti Suda.

Dana 11. rujna 2002., tuženik je iznio preliminarne prigovore koji se odnose na Sud nadležnost za razmatranje slučaja i dopuštenost hrvatskog zahtjeva.

Dopisom od 5. veljače 2003. SRJ je obavijestila Sud da je promijenila naziv u “Srbija i Crna Gora”. Nakon što je Republika Crna Gora proglasila neovisnost 3. lipnja 2006., „Republika Srbija” (u daljnjem tekstu „Srbija”) ostala je jedina tužena strana u predmetu, kao što je Sud naveo u svojoj presudi od 18. studenog 2008. (Primjena Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Hrvatska protiv Srbije), Preliminarni prigovori, Presuda, Izvješća ICJ-a 2008., str. 412, u daljnjem tekstu „Presuda iz 2008.“).
Tom je presudom Sud odbio prvi i treći prethodni prigovor Srbije. Ustanovio je, međutim, da drugi prigovor da zahtjevi koji se temelje na radnjama ili propustima koji su se dogodili prije 27. travnja 1992., tj. datuma kada je SRJ nastala kao zasebna država, leže izvan njegove nadležnosti i da su nedopušteni jeste nemaju, u okolnostima predmeta, isključivo preliminarni karakter i stoga bi ih trebalo razmotriti u fazi merituma. Podložno tom zaključku, Sud je utvrdio da je nadležan razmatrati zahtjev Hrvatske.

Srbija je 4. siječnja 2010. podnijela protutužbu.

Javne rasprave o prigovoru za koji je 2008. godine utvrđeno da nije isključivo prethodnog karaktera, te o osnovanosti tužbenog zahtjeva Hrvatske i protutužbe Srbije održane su od 3. ožujka do 1. travnja 2014. godine.

I. POZADINA (stavci 52-73)

Prije nego što ukratko iznese činjeničnu i povijesnu pozadinu ovog postupka, Sud primjećuje da u ovom postupku Hrvatska tvrdi da je Srbija odgovorna za kršenja Konvencije o genocidu počinjena u Hrvatskoj između 1991. i 1995., dok u svojoj protutužbi , Srbija tvrdi da je Hrvatska sama odgovorna za kršenja Konvencije počinjena 1995. u “Republiki Srpskoj Krajini” (“RSK”), entitetu osnovanom krajem 1991.

A. Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i pojava novih država (stavci 53-59)

Prisjećajući se raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (“SFRJ”), Sud podsjeća da se do početka 1990-ih taj entitet sastojao od republika Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenija. Nakon smrti predsjednika Tita, koja se dogodila 4. svibnja 1980., SFRJ je bila suočena s gospodarskom krizom koja je trajala gotovo deset godina i rastućim napetostima između različitih etničkih i nacionalnih skupina.
Potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih pojedine su republike tražile veće ovlasti unutar federacije, a potom i samostalnost.

Hrvatska i Slovenija proglasile su neovisnost od SFRJ 25. lipnja 1991., iako su njihove deklaracije stupile na snagu tek 8. listopada 1991. Makedonija je sa svoje strane proglasila neovisnost 17. rujna 1991., a Bosna i Hercegovina je to učinila 6. ožujka 1992. Dana 22. svibnja 1992. godine Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina primljene su u članstvo Ujedinjenih naroda, kao i Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija 8. travnja 1993. godine.

Dana 27. travnja 1992. “sudionici Zajedničke sjednice Skupštine SFRJ, Narodna Skupština Republike Srbije i Skupština Republike Crne Gore”, usvojile su deklaraciju u kojoj se posebno navodi:

Savezna Republika Jugoslavija, nastavljajući državnu, međunarodnopravnu i političku osobnost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, strogo će se pridržavati svih međunarodnih obveza koje je SFR Jugoslavija preuzela. . .
Ostaje vezan svim obvezama prema međunarodnim organizacijama i institucijama čiji je član. . .”

Istog dana, Stalna misija Jugoslavije pri Ujedinjenim narodima uputila je notu g glavnog tajnika, navodeći, između ostalog, da

„Strogo poštujući kontinuitet međunarodnog subjektiviteta Jugoslavije, Savezna Republika Jugoslavija će nastaviti ispunjavati sva prava koja je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija preuzela i obveze koje je preuzela u međunarodnim odnosima, uključujući svoje članstvo u svim međunarodne organizacije i sudjelovanje u međunarodnim ugovorima koje je Jugoslavija ratificirala ili kojima je pristupila”.

O ovoj tvrdnji SRJ da nastavlja pravni subjektivitet SFRJ raspravljalo se u međunarodnoj zajednici i odbacilo Vijeće sigurnosti, Opća skupština i nekoliko država; SRJ ga je ipak zadržala nekoliko godina. Tek 27. oktobra 2000. SRJ je uputila pismo generalnom sekretaru sa zahtevom za prijem u članstvo Ujedinjenih nacija.
Dana 1. studenoga 2000., Opća skupština je rezolucijom 55/12, “primivši preporuku Vijeća sigurnosti od 31. listopada 2000.” i “razmotrivši zahtjev za članstvo Savezne Republike Jugoslavije” , donio odluku o “primanju Savezne Republike Jugoslavije u članstvo Ujedinjenih naroda”.

B. Situacija u Hrvatskoj (stavci 60-73)

Ističući da se ovaj predmet uglavnom odnosi na događaje koji su se dogodili između 1991. i 1995. godine na području Republike Hrvatske kakva je postojala u okviru SFRJ, Sud analizira pozadinu tih događaja. Stoga primjećuje da je, u smislu stanovništva, iako je većina stanovnika Hrvatske (oko 78 posto) bila, prema službenom popisu stanovništva obavljenom u ožujku 1991., hrvatskog podrijetla, bio je zastupljen i niz etničkih i nacionalnih manjina.
Konkretno, oko 12 posto stanovništva bilo je srpskog podrijetla, a značajan dio te srpske manjine živio je u blizini republika Bosne i Hercegovine i Srbije.

Sud primjećuje da su, u političkom smislu, napetosti između Vlade Republike Hrvatske i Srba koji žive u Hrvatskoj porasle početkom 1990-ih. Ubrzo nakon proglašenja neovisnosti Hrvatske 25. lipnja 1991., izbio je oružani sukob između, s jedne strane, hrvatskih oružanih snaga i, s druge strane, snaga koje su se protivile njezinoj neovisnosti (naime snaga koje je stvorio dio srpske manjine unutar Hrvatske i različite paravojne skupine, koje Sud zajednički naziva “srpskim snagama”, bez obzira na pitanje pripisivanja njihovog ponašanja).
Najmanje od rujna 1991., Jugoslavenska narodna armija (“JNA”) koju je, prema Hrvatskoj, do tada kontrolirala Vlada Republike Srbije intervenirala je u borbama protiv snaga hrvatske vlade. Do kraja 1991. JNA i srpske snage kontrolirale su oko jedne trećine teritorija bivše socijalističke republike Hrvatske (u područjima Istočne Slavonije, Zapadne Slavonije, Banovine/ Banije, Korduna, Like i Dalmacije).

Sud podsjeća da su pregovori krajem 1991. i početkom 1992., uz potporu međunarodne zajednice, rezultirali Vanceovim planom (nakon Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za Jugoslaviju) i raspoređivanjem Zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda (“ UNPROFOR”). Vanceov plan predviđao je prekid vatre, demilitarizaciju dijelova Hrvatske pod kontrolom srpske manjine i snaga SFRJ, povratak izbjeglica i stvaranje uvjeta za trajno političko rješenje sukoba.

UNPROFORkoji je raspoređen u proljeće 1992. godine u tri područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda (UNPA istočna Slavonija, Zapadna Slavonija i Krajina) bio je podijeljen u četiri operativna sektora: Istok (Istočna Slavonija), Zapad (Zapadna Slavonija), Sjever i Jug (ova posljednja dva sektora pokrivala su UNPA Krajinu).
Ciljevi Vanceova plana i UNPROFOR-a nikada nisu u potpunosti ostvareni: između 1992. i proljeća 1995. RSK nije demilitarizirana, određene vojne operacije provodile su obje strane u sukobu, a pokušaji mirnog rješenja nisu uspjeli.

U proljeće i ljeto 1995., nakon niza vojnih operacija, Hrvatska je uspjela ponovno uspostaviti kontrolu nad većim dijelom izgubljenog teritorija. Tako je Zapadnu Slavoniju povratila u svibnju operacijom “Bljesak”, a Krajinu u kolovozu operacijom “Oluja”, tijekom koje su se navodno dogodile činjenice opisane u protutužbi.
Nakon sklapanja Erdutskog sporazuma 12. studenoga 1995., istočna Slavonija je postupno reintegrirana u Hrvatsku između 1996. i 1998. godine.

II. NADLEŽNOST I DOPUŠTENOST (stavci 74-123)

A. Hrvatski zahtjev (stavci 74-119)

(1) Pitanja nadležnosti i dopuštenosti koja tek treba utvrditi nakon Presuda iz 2008. (stavci 74-78)

Pozivajući se na svoju presudu iz 2008. o preliminarnim prigovorima koje je iznijela Srbija, Sud podsjeća da su, iako su nadležnost Suda i dopuštenost tužbe Hrvatske riješeni u onoj mjeri u kojoj se ta tužba odnosi na događaje koji su se navodno dogodili od 27. travnja 1992. i nadležnost i dopuštenost tek treba utvrditi u onoj mjeri u kojoj se zahtjev odnosi na događaje koji su se navodno dogodili prije tog datuma.

(2) Stajališta stranaka u pogledu nadležnosti i dopuštenosti (st. 79.-83.)

Sud iznosi stajališta stranaka o pitanjima nadležnosti i dopuštenosti.

(3) Opseg nadležnosti prema članku IX. Konvencije o genocidu (st. 84.-89.)

Sud podsjeća da je jedina osnova za nadležnost koja je istaknuta u ovom predmetu članak IX. Konvencije o genocidu. Taj članak predviđa:

“Sporovi između ugovornih stranaka koji se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjenje ove Konvencije, uključujući one koji se odnose na odgovornost države za genocid ili za bilo koje drugo djelo nabrojano u članku III., bit će podneseni Međunarodnom sudu za Pravda na zahtjev bilo koje strane u sporu.”

Sud navodi da činjenica da se njegova nadležnost može temeljiti samo na tom članku ima važne implikacije na opseg te nadležnosti: to implicira da Sud nema ovlasti presuđivati o navodnim kršenjima drugih obveza prema međunarodnom pravu, koja ne predstavljaju genocid, posebno onih koji štite ljudska prava u oružanim sukobima. To je tako čak i ako se navodna kršenja odnose na obveze prema imperativnim normama, ili na obveze koje štite bitne humanitarne vrijednosti, a koje se mogu dugovati erga omnes.

Sud dalje primjećuje da se nadležnost predviđena člankom IX. ne proteže na navode o kršenju međunarodnog običajnog prava o genocidu, iako je dobro utvrđeno da Konvencija sadržava načela koja također čine dio međunarodnog običajnog prava. Pozivajući se na izjave sadržane u svojoj sudskoj praksi, Sud podsjeća da spomenuta Konvencija sadrži obveze erga omnes te da zabrana genocida ima karakter imperativne norme (jus cogens).

Sud zaključuje da, kako bi se utvrdilo da ima nadležnost u odnosu na zahtjev Hrvatske koji se odnosi na događaje koji su se navodno dogodili prije 27. travnja 1992., podnositelj zahtjeva mora pokazati da se njegov spor sa Srbijom odnosi na obveze prema samoj Konvenciji.

(4) Prigovor Srbije na nadležnost (st. 90-117)

(i) Jesu li odredbe Konvencije retroaktivne (stavci 90.-100.)

Sud smatra da je bitna stvar spora je li Srbija odgovorna za kršenje Konvencije o genocidu i, ako jest, može li se Hrvatska pozvati na tu odgovornost. Ovako rečeno, čini se da spor potpuno potpada pod uvjete članka IX.

Srbija, međutim, tvrdi da, u mjeri u kojoj se zahtjev Hrvatske odnosi na djela koja su se navodno dogodila prije nego što je SRJ postala stranka Konvencije 27. travnja 1992. (a velika većina navoda Hrvatske odnosi se na događaje prije tog datuma), Konvencija nije bila sposobna koji se odnosi na SRJ (i stoga se njegovo kršenje ne može pripisati Srbiji); Srbija zaključuje da se spor u vezi s tim navodima ne može smatrati obuhvaćenim člankom IX. Kao odgovor, Hrvatska se poziva na ono što opisuje kao pretpostavku u korist retroaktivnog učinka nagodbenih klauzula, te na nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja u članku IX. Konvencije.

U svojoj presudi iz 2008. u ovom predmetu, Sud je naveo “da ne postoji izričita odredba u Konvenciji o genocidu koja ograničava njegovu nadležnost ratione temporis”. Iako nepostojanje vremenskog ograničenja u članku IX. nije beznačajno, ono samo po sebi nije dovoljno za utvrđivanje nadležnosti nad onim dijelom hrvatskog zahtjeva koji se odnosi na događaje za koje se tvrdi da su se dogodili prije 27. travnja 1992. Članak IX. opća odredba za rješavanje sporova. Nadležnost koju ona predviđa ograničena je na sporove između ugovornih stranaka u vezi s tumačenjem, primjenom ili ispunjavanjem materijalnih odredaba Konvencije o genocidu, uključujući one koje se odnose na odgovornost države za genocid ili za bilo koja djela nabrojana u članku III. Konvencije. U skladu s tim, vremenski opseg članka IX. nužno je povezan s vremenskim opsegom ostalih odredbi Konvencije o genocidu.

Hrvatska nastoji riješiti to pitanje tvrdeći da su barem neke materijalne odredbe Konvencije primjenjive na događaje koji su se dogodili prije nego što je ona stupila na snagu za tuženika. Hrvatska tvrdi da obveza sprječavanja i kažnjavanja genocida nije ograničena na djela genocida koja se dogode nakon što Konvencija stupi na snagu za određenu državu, već “može obuhvatiti genocid kad god se dogodi, a ne samo genocid koji se dogodi u budućnosti nakon stupanja Konvencije na snagu”. na snagu za određenu državu”. Srbija, međutim, poriče da su te odredbe ikada imale za cilj nametnuti državi obveze u pogledu događaja koji su se dogodili prije nego što je ta država postala vezana Konvencijom.

Sud smatra da se ugovorna obveza koja zahtijeva od države da spriječi da se nešto dogodi ne može logično primijeniti na događaje koji su se dogodili prije datuma kada je ta država postala vezana tom obvezom; ono što se već dogodilo ne može se spriječiti. Logika, kao i pretpostavka protiv retroaktivnosti ugovornih obveza sadržanih u članku 28. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora, stoga jasno upućuje na zaključak da se obveza sprječavanja genocida može primijeniti samo na djela koja bi se mogla dogoditi nakon Konvencije je stupio na snagu za predmetnu državu. Ništa u tekstu Konvencije o genocidu ili travaux préparatoires ne upućuje na drugačiji zaključak. Niti činjenica da je Konvencija trebala potvrditi obveze koje su već postojale u običajnom međunarodnom pravu. Država koja još nije stranka Konvencije kada se dogode djela genocida mogla bi prekršiti svoju obvezu prema običajnom međunarodnom pravu da spriječi pojavu tih djela, ali činjenica da naknadno postane stranka Konvencije ne stavlja je pod dodatnu ugovornu obvezu da se spriječi dovođenje tih radnji.

Ne postoji slična logička prepreka ugovoru koji državi nameće obvezu kažnjavanja djela koja su se dogodila prije nego što je taj ugovor stupio na snagu za tu državu i određene instrumente sadrže takvu obvezu. Sud navodi dva primjera: prvi izvučen iz Konvencije o nezastari ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, a drugi iz Europske konvencije o istoj temi. U oba ta slučaja, međutim, primjenjivost relevantne Konvencije na djela koja su se dogodila prije nego što je stupila na snagu predmet je izričite odredbe. Ne postoji usporediva odredba u Konvenciji o genocidu.

Štoviše, odredbe koje od država zahtijevaju da kazne djela genocida (članci I. i IV.) nužno su povezane s obvezom (u članku V.) za svaku državu stranku da donese zakonodavstvo u svrhu provođenja odredaba Konvencije. Nema naznaka da je namjera Konvencije zahtijevati od država da donesu retroaktivne zakone.

Povijest pregovora o Konvenciji također sugerira da je dužnost kažnjavanja djela genocida, kao i druge materijalne odredbe Konvencije, bila namijenjena primjeni na djela koja će se dogoditi u budućnosti, a ne da bude primjenjiva na ona koja su se dogodila tijekom II. svjetskog rata ili u drugim vremenima u prošlosti.

Konačno, Sud podsjeća da je u svojoj nedavnoj presudi u Pitanjima koja se odnose na obvezu kaznenog progona ili izručenja (Belgija protiv Senegala), presudio da su usporedive odredbe Konvencije protiv mučenja, koje zahtijevaju da svaka država stranka podnese svojim tijelima kaznenog progona slučajevi osoba osumnjičenih za djela mučenja, primijenjena samo na djela koja su se dogodila nakon što je Konvencija stupila na snagu za dotičnu državu, bez obzira na to što se takva djela smatraju zločinima prema međunarodnom običajnom pravu.

Sud stoga zaključuje da materijalne odredbe Konvencije ne nameću državi obveze u vezi s djelima za koja se tvrdi da su se dogodila prije nego što je ta država postala vezana Konvencijom.

Došavši do tog zaključka, Sud se okreće pitanju spada li spor u vezi s djelima za koja se tvrdi da su se dogodila prije 27. travnja 1992. ipak unutar djelokruga nadležnosti prema članku IX. Hrvatska navodi dva alternativna razloga za zaključak da to čini. Oslanja se, prvo, na članak 10. stavak 2. ILC članaka o odgovornosti države, i, drugo, na pravo sukcesije država.

(ii) Članak 10. stavak 2. članaka ILC-a o odgovornosti države (stavci 102.-105.)

Članak 10. stavak 2. Članaka Komisije za međunarodno pravo (ILC) o odgovornosti Države za međunarodno protupravne radnje glase kako slijedi:

“Ponašanje pokreta, pobunjeničkih ili drugih, koji uspije uspostaviti novu državu na dijelu teritorija prethodno postojeće države ili na teritoriju pod njezinom upravom, smatrat će se djelom nove države prema međunarodnom pravu.”

Hrvatska tvrdi da je ta odredba dio međunarodnog običajnog prava. Tvrdi da, iako je SRJ proglašena državom tek 27. travnja 1992., to je proglašenje samo formaliziralo stanje koje je već bilo faktički uspostavljeno, budući da su tijekom 1991. vodstvo Republike Srbije i drugi pristaše ono što Hrvatska opisuje kao “velikosrpski” pokret preuzeo je kontrolu nad JNA i drugim institucijama SFRJ, dok je također kontrolirao vlastite teritorijalne oružane snage i razne milicije i paravojne skupine. Ovaj pokret je na kraju bio uspješan u stvaranju posebne države, SRJ. Hrvatska tvrdi da se njezina tvrdnja u vezi s događajima prije 27. travnja 1992. temelji na djelima JNA i onih drugih oružanih snaga i skupina, kao i srpskih političkih vlasti, koja se mogu pripisati tom pokretu i stoga, djelovanjem načelo navedeno u članku 10. stavak 2. SRJ.

Srbija uzvraća da članak 10. stavak 2. predstavlja progresivni razvoj prava i da nije bio dio međunarodnog običajnog prava 1991.-1992. Stoga je neprimjenjiv na ovaj predmet. Nadalje, čak i da je članak 10. stavak 2. postao dio običajnog prava u to vrijeme, on nije primjenjiv na činjenice ovog slučaja, budući da nije postojao “pokret” koji je uspio stvoriti novu državu. Srbija također poriče da se djela na kojima se temelji hrvatski zahtjev mogu pripisati entitetu koji bi se mogao smatrati srpskom državom in statu nascendi tijekom razdoblja prije 27. travnja 1992. Konačno, Srbija tvrdi da čak i da je članak 10. stavak 2. , ne bi bilo dovoljno staviti u opseg članka IX. onaj dio hrvatskog zahtjeva koji se odnosi na događaje za koje se tvrdi da su se dogodili prije 27. travnja 1992. Prema Srbiji, članak 10. stavak 2. članaka ILC-a nije ništa više od načela atribucija; nema nikakvog utjecaja na pitanje koje obveze obvezuju novu državu ili raniji “pokret”, niti čini ugovorne obveze koje je nova država prihvatila nakon svog nastanka retroaktivno primjenjivima na akte “pokreta” prije države, čak i ako ono tretira ta djela kao da se mogu pripisati novoj državi. Na temelju toga, Srbija tvrdi da bilo koji “pokret” koji je mogao postojati prije 27. travnja 1992. nije bio stranka Konvencije o genocidu i stoga je mogao biti vezan samo zabranom genocida prema međunarodnom običajnom pravu.

Sud smatra da se, čak i ako se članak 10. stavak 2. članaka ILC-a o odgovornosti država može smatrati deklaratornim za međunarodno običajno pravo u relevantno vrijeme, taj članak bavi samo pripisivanjem djela novoj državi; ne stvara obveze koje obvezuju niti novu državu niti pokret koji je uspio uspostaviti tu novu državu. Isto tako ne utječe na načelo navedeno u članku 13. navedenih članaka da: “Čin države ne predstavlja kršenje međunarodne obveze osim ako država nije vezana obvezom o kojoj je riječ u trenutku kad se taj čin dogodi.”

Nakon podsjećanja da, u ovom predmetu, SRJ nije bila vezana obvezama sadržanim u Konvenciji prije 27. travnja 1992., Sud objašnjava da, čak i ako su se djela prije tog datuma na koja se Hrvatska poziva mogla pripisati “kretanju”, u smislu članka 10. stavka 2. članaka ILC-a, a koji su se mogli pripisati SRJ djelovanjem načela postavljenog u tom članku, oni ne mogu uključivati kršenje odredaba Konvencije o genocidu, već, najviše, samo zabrane genocida međunarodnog običajnog prava. Prema Sudu, taj zaključak čini nepotrebnim da razmatra izražava li članak 10. stavak 2. načelo koje je činilo dio međunarodnog običajnog prava 1991.-1992. (ili, zapravo, u bilo koje vrijeme nakon toga), ili je, ako to učinio, uvjeti za njegovu primjenu su ispunjeni u ovom slučaju.

(iii) Sukcesija odgovornosti (paragrafi 106-117)

Sud se zatim okreće alternativnom argumentu Hrvatske da je SRJ naslijedila odgovornost SFRJ. Ovaj se argument temelji na premisi da se djela prije 27. travnja 1992., na kojima Hrvatska temelji svoj zahtjev, mogu pripisati SFRJ i krše obveze SFRJ prema Konvenciji o genocidu, čija je stranka bila u relevantno vrijeme.

Hrvatska zatim tvrdi da je, kada je SRJ preuzela ugovorne obveze SFRJ 27. travnja 1992., također preuzela odgovornost koju je potonja već snosila za ova navodna kršenja Konvencije o genocidu.

Sud smatra da je u okviru ovog spora moguće identificirati niz spornih točaka. Dakle, u vezi s alternativnim argumentom Hrvatske, kako bi se utvrdilo je li Srbija odgovorna za kršenja Konvencije, Sud bi trebao odlučiti: (i) jesu li se djela na koja se poziva Hrvatska dogodila; i, ako jesu, jesu li u suprotnosti s Konvencijom; (ii) ako je tako, jesu li se ta djela mogla pripisati SFRJ u vrijeme kada su se dogodila i jesu li uključivala njezinu odgovornost; i (iii) ako je odgovornost SFRJ bila angažirana, je li SRJ tu odgovornost nasljedovala. Iako nema spora da su se mnoga (iako ne sva) djela na koja se poziva Hrvatska dogodila, stranke se ne slažu oko toga.

bez obzira predstavljaju li kršenje Konvencije o genocidu ili ne. Osim toga, Srbija odbacuje argument Hrvatske da je Srbija snosila odgovornost, na bilo kojoj osnovi, za ta djela.

Sud primjećuje da je ono što se mora odlučiti kako bi se utvrdilo ima li ili ne nadležnost u pogledu zahtjeva koji se odnosi na radnje za koje se tvrdi da su se dogodile prije 27. travnja 1992. da li spor između stranaka o tri gore navedena pitanja spada u u okviru članka IX. Po mišljenju Suda, sporna pitanja tiču se tumačenja, primjene i ispunjenja odredaba Konvencije. Ovdje se ne predlaže davanje retroaktivnog učinka odredbama Konvencije. Obje stranke su suglasne da je SFRJ bila vezana Konvencijom u vrijeme kada su se navodno dogodila relevantna djela. Jesu li te radnje bile u suprotnosti s odredbama… Konvencije i, ako jesu, jesu li se mogle pripisati SFRJ i time uključile odgovornost, pitanja su koja izravno spadaju u djelokrug ratione materiae nadležnosti predviđene člankom IX.

Što se tiče trećeg pitanja u sporu, pitanje o kojem se od Suda traži da odluči jest je li SRJ — i, prema tome, Srbija — odgovorna za djela genocida i druga djela nabrojana u članku III. Konvencije koja se navodno mogu pripisati SFRJ. Članak IX. propisuje nadležnost Suda u odnosu na “sporove . . . koji se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjenje Konvencije, uključujući one koje se odnose na odgovornost države za genocid ili za bilo koje drugo djelo nabrojano u članku III”. Sud primjećuje da članak IX općenito govori o odgovornosti države i ne sadrži nikakva ograničenja u pogledu načina na koji se ta odgovornost može uključiti.

Sud prihvaća da pitanje o tome hoće li tužena država uspjeti, kao što Hrvatska tvrdi, preuzeti odgovornost svoje države prethodnice za kršenja Konvencije, ne ravnaju se odredbama Konvencije, već pravilima općeg međunarodnog prava. Međutim, to ne izbacuje spor u vezi s trećim pitanjem izvan opsega članka IX. Činjenica da se primjena — ili čak postojanje — pravila o nekom aspektu odgovornosti države ili sukcesije države u vezi s navodima o genocidu može oštro osporavati između stranaka u slučaju prema članku IX. ne znači da spor između njih prestaje spadati u kategoriju „sporova . . . koji se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjenje Konvencije [o genocidu], uključujući one koji se odnose na odgovornost države za genocid”. Sud iz ovoga zaključuje da, budući da hrvatski alternativni argument poziva na utvrđivanje je li SFRJ bila odgovorna za djela genocida koja su navodno počinjena kada je SFRJ bila stranka Konvencije, njegov zaključak u vezi s vremenskim opsegom članka IX. ne predstavlja prepreku na nadležnost.

Sud dalje objašnjava da se načelo koje je naveo u predmetima Monetary Gold i East Timor ne primjenjuje u ovom postupku. U oba ta slučaja, Sud je odbio izvršiti svoju nadležnost za presuđivanje o zahtjevu jer je smatrao da bi to bilo u suprotnosti s pravom države koja nije stranka u postupku da Sud ne odlučuje o svom ponašanju bez njegov pristanak. To obrazloženje se ne odnosi na državu koja više ne postoji, kao što je slučaj sa SFRJ, budući da takva država više nema nikakva prava i nije sposobna dati ili uskratiti pristanak na nadležnost Suda. Što se tiče položaja ostalih država nasljednica SFRJ, nije potrebno da Sud odlučuje o pravnoj situaciji tih država kao preduvjetu za odluku o ovom zahtjevu.

Sud stoga zaključuje da, u mjeri u kojoj se spor odnosi na radnje koje su se dogodile prije 27. travnja 1992., on također spada u djelokrug članka IX. i stoga Sud ima nadležnost odlučiti o cjelokupnom zahtjevu Hrvatske. Prema Sudu, nije potrebno odlučiti je li SRJ, a time i Srbija, doista uspjela bilo kakvu odgovornost koju je mogla snositi SFRJ, kao što nije potrebno odlučiti jesu li se dogodila djela suprotna Konvenciji o genocidu. prije 27. travnja 1992. ili, ako jesu, kome se ta djela mogu pripisati; ta su pitanja stvar merituma.

(5) Dopuštenost (stavci 118-119)

Sud se usredotočuje na dva alternativna argumenta koje je iznijela Srbija u vezi s prihvatljivošću tužbe. Prvi takav argument je da je tvrdnja koja se temelji na događajima za koje se tvrdi da su se dogodili prije nego što je SRJ nastala kao država 27. travnja 1992. neprihvatljiva. Sud podsjeća da je već, u svojoj presudi iz 2008., zaključio da ovaj argument uključuje pitanja pripisivanja. Sud primjećuje da nije potrebno odlučiti o ovim stvarima prije nego što u meritumu razmotri djela koja navodi Hrvatska.

Drugi argument je da, čak i ako bi zahtjev mogao biti prihvatljiv u odnosu na događaje za koje se tvrdi da su se dogodili prije nego što je SRJ nastala kao država, Hrvatska ne bi mogla zadržati zahtjev u odnosu na događaje koji su se navodno dogodili prije nego što je postala stranka Konvencije o genocidu 8. listopada 1991. Sud primjećuje da Hrvatska nije podnijela zasebne zahtjeve u vezi s događajima prije i nakon 8. listopada 1991.; nego je iznio jednu tvrdnju u kojoj se navodi obrazac ponašanja koji je postajao sve intenzivniji tijekom 1991. i referirao se, u slučaju mnogih gradova i sela, na djela nasilja koja su se dogodila neposredno prije i neposredno nakon, 8 listopada 1991. U ovom kontekstu, ono što se dogodilo prije 8. listopada 1991. je, u svakom slučaju, relevantno za ocjenu je li ono što se dogodilo nakon tog datuma uključivalo kršenja Konvencije o genocidu. U tim okolnostima, Sud smatra da nije potrebno odlučivati o drugom alternativnom argumentu Srbije prije nego što ispita i ocijeni sveukupnost dokaza koje je iznijela Hrvatska.

B. Protutužba Srbije (paragrafi 120-123)

Sud podsjeća da, da bi bila dopuštena, protutužba mora ispunjavati dva uvjeta (čl. 80. Sudskog poslovnika). Ono mora biti u nadležnosti suda i mora biti izravno povezano s predmetom glavnog zahtjeva. Sud primjećuje da se protutužba Srbije odnosi isključivo na borbe koje su se odvijale u ljeto 1995. tijekom onoga što je Hrvatska opisala kao operaciju “Oluja” i njezine posljedice, da je do vremena kada se operacija “Oluja” dogodila i Hrvatska i SRJ bile su stranke Konvencije o genocidu nekoliko godina, te da Hrvatska ne osporava da protutužba stoga spada u nadležnost Suda prema članku IX. Konvencije o genocidu.

Nadalje, Sud smatra da je protutužba izravno povezana s tužbom Hrvatske i činjenično i pravno. Pravni temelj i tužbe i protutužbe je Konvencija o genocidu. Štoviše, neprijateljstva u Hrvatskoj 1991.-1992. koja su dovela do većine navoda u tužbi bila su izravno povezana s onima u ljeto 1995., ne samo zato što je operacija “Oluja” pokrenuta kao odgovor na ono što je Hrvatska tvrdila da je okupacija dijela njezina teritorija kao rezultat ranijih borbi.

Sud stoga zaključuje da su zahtjevi iz članka 80. stavka 1. Poslovnika ispunjeni suda su zadovoljni.

III. VAŽEĆE PRAVO: KONVENCIJA O SPRJEČAVANJU I KAŽNJAVANJU ZLOČINA GENOCIDA ( st. 124-166)

Sud navodi da se, odlučujući o sporovima koji se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjenje Konvencije, uključujući i one koji se odnose na odgovornost države za genocid, temelji na Konvenciji, ali i na drugim relevantnim pravilima međunarodnog prava. , posebno onih koji uređuju tumačenje ugovora i odgovornost država za međunarodno protivpravna djela. Na Sudu je, primjenom Konvencije, da odluči jesu li djela genocida počinjena, ali nije na Sudu da utvrđuje individualnu kaznenu odgovornost za takva djela. To je zadatak ovlaštenih kaznenih sudova ili tribunalaučiniti tako. Sud će bez obzira na to uzeti u obzir, gdje je to prikladno, odluke međunarodnih kaznenih sudova ili tribunala, posebno onih Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (“MKSJ”), pri ispitivanju konstitutivnih elemenata genocida u ovom predmetu. Ako se utvrdi da je počinjen genocid, Sud će tada nastojati utvrditi odgovornost države, na temelju pravila općeg međunarodnog prava koja reguliraju odgovornost država za međunarodno protivpravna djela.

Sud podsjeća da članak II. Konvencije definira genocid na sljedeći način:

“U ovoj Konvenciji, genocid znači bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao takva:

(a) ubijanje članova grupe;

(b) nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine;

(c) Namjerno nametanje skupini životnih uvjeta sračunatih na njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje;

(d) Nametanje mjera namijenjenih sprječavanju rađanja unutar skupine;

(e) Prisilno premještanje djece iz skupine u drugu skupinu.”

Sud primjećuje da, prema tom članku, genocid sadrži dva sastavna elementa: fizički element, naime počinjeno djelo ili actus reus, i psihički element, odnosno mens rea. Iako analitički različita, dva su elementa povezana. Utvrđivanje actus reus može zahtijevati ispitivanje namjere. Osim toga, kvalifikacija djela i njihov međusobni odnos mogu pridonijeti zaključku o postojanju namjere.

A. Mens rea genocida (paragrafi 132-148)

Sud ističe da je “namjera da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina kao takva” bitna karakteristika genocida, koja ga razlikuje od drugih teških zločina. Smatra se dolus specialisom, odnosno specifičnom namjerom, koja, da bi se utvrdio genocid, mora postojati pored namjere koja se zahtijeva za svako pojedinačno djelo koje je u pitanju.

1. Značenje i opseg “uništenja” skupine (stavci 134-139) (a) Fizičko ili biološko uništenje skupine (stavci 134-136)

Sud primjećuje da travaux préparatoires Konvencije pokazuje da su autori prvotno predvidjeli dvije vrste genocida, fizički ili biološki genocid i kulturni genocid, ali da je ovaj drugi koncept na kraju odbačen u ovom kontekstu. U skladu s tim odlučeno je ograničiti opseg Konvencije na fizičko ili biološko uništenje skupine. Iz toga proizlazi da “uzrokovanje ozbiljnih . . . duševno oštećenje članova skupine” u smislu članka II.(b), čak i ako se izravno ne odnosi na fizičko ili biološko uništenje članova skupine, mora se smatrati da obuhvaća samo radnje izvršene s namjerom postizanja fizičko ili biološko uništenje skupine, u cijelosti ili djelomično. Što se tiče prisilnog premještanja djece iz skupine u drugu skupinu u smislu članka II (e), to također može uključivati namjeru fizičkog uništenja skupine, u cijelosti ili djelomično, budući da može imati posljedice za sposobnost skupine da se obnovi, a time i osigura svoj dugoročni opstanak.

(b) Razmjer uništenja grupe (paragrafi 137-139)

Budući da je grupa, u cijelosti ili djelomično, ta koja je predmet genocidne namjere, Sud je mišljenja da je teško utvrditi takvu namjeru na temelju izoliranih djela. Smatra da, u nedostatku izravnih dokaza, moraju postojati dokazi o djelima u razmjerima koji utvrđuju namjeru ne samo ciljanja određenih pojedinaca zbog njihove pripadnosti određenoj skupini, već i uništenja same skupine u cijelosti ili dio.

2. Značenje “djelomičnog” uništenja grupe (stavci 140-142)

Pozivajući se na svoju prethodnu sudsku praksu, Sud podsjeća da se uništenje skupine “djelomično” u smislu članka II. Konvencije mora procijeniti pozivanjem na brojne kriterije. Prvo, “namjera mora biti uništenje barem značajnog dijela određene skupine”, a to je “kritičan” kriterij. Nadalje, “široko je prihvaćeno da se genocid može smatrati počinjenim kada je namjera bila uništiti skupinu unutar zemljopisno ograničenog područja” i, sukladno tome, “područje aktivnosti i kontrole počinitelja treba uzeti u obzir ”.

Također se mora uzeti u obzir istaknutost navodno ciljanog dijela unutar skupine kao cjeline. Konkretno, Sud mora razmotriti je li “određeni dio skupine simbol cjelokupne skupine ili je bitan za njezin opstanak”.

3. Dokazi o dolus specialis (stavci 143-148)

Sud smatra da se, u nedostatku državnog plana koji izražava namjeru da se počini genocid, takva namjera može izvesti iz individualnog ponašanja počinitelja djela razmatranih u članku II. Dalje objašnjava da je, kako bi se iz obrasca ponašanja zaključio postojanje dolus specialisa, nužno da je to jedini zaključak koji bi se razumno mogao izvesti iz dotičnih djela.

B. Actus reus genocida (paragrafi 149-166)

1. Odnos Konvencije i međunarodnog humanitarnog prava (stavci 151-153)

Sud primjećuje da su Konvencija i međunarodno humanitarno pravo dva različita tijela pravila koja teže različitim ciljevima. Sud jasno daje do znanja da je ovdje pozvan odlučiti o sporu koji se tiče tumačenja i primjene Konvencije o genocidu, te stoga neće odlučivati, općenito ili apstraktno, o odnosu između Konvencije i međunarodnog humanitarnog prava. Ipak, ističe da, u onoj mjeri u kojoj se oba ova skupa pravila mogu primijeniti u kontekstu određenog oružanog sukoba, pravila međunarodnog humanitarnog prava mogu biti relevantna kako bi se odlučilo predstavljaju li djela koja stranke navode genocid. u smislu članka II Konvencije.

2. Značenje i opseg predmetnih tjelesnih radnji (st. 154-166)

Sud analizira značenje koje treba pridati radnjama zabranjenim prema članku II. Konvencije, s iznimkom „prisilnog premještanja djece iz skupine u drugu skupinu” (podstavak (e)), na koje se ne pozivaju bilo koja od stranaka u predmetu.

(a) Što se tiče ubijanja članova skupine, u smislu podstavka (a), Sud navodi da se radi o radnji "namjernog" ubijanja pripadnika skupine.


(b) Što se tiče nanošenja teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine, Sud smatra da je, u kontekstu članka II., a posebno njegovog uvodnog dijela, te u svjetlu cilja i svrhe Konvencije, uobičajeno značenje " ozbiljne” je da tjelesna ili duševna ozljeda navedena u podstavku (b) tog članka mora biti takva da pridonosi fizičkom ili biološkom uništenju skupine, u cijelosti ili djelomično. Sud dalje objašnjava da silovanje i drugi činovi seksualnog nasilja mogu predstavljati actus reus genocida u smislu članka II (b) Konvencije. Nadalje, Sud smatra da je uporno odbijanje nadležnih vlasti da rodbini osoba koje su nestale u kontekstu navodnog genocida dostave informacije koje posjeduju, a koje bi im omogućile da sa sigurnošću utvrde jesu li te osobe mrtve, te jesu li Dakle, način na koji su umrli može uzrokovati psihičku patnju.

Sud, međutim, zaključuje da, da bi bila obuhvaćena člankom II (b) Konvencije, šteta koja proizlazi iz te patnje mora biti takva da pridonosi fizičkom ili biološkom uništenju skupine, u cijelosti ili djelomično.

(c) U vezi s namjernim nametanjem skupini životnih uvjeta sračunatih na potpuno ili djelomično fizičko uništenje, Sud podsjeća da podstavak (c) članka II. pokriva metode fizičkog uništenja, osim ubijanja, pri čemu počinitelj u konačnici traži smrt članova skupine. Takve metode uništavanja uključuju osobito uskraćivanje hrane, medicinske skrbi, skloništa ili odjeće, kao i nedostatak higijene, sustavno protjerivanje iz domova ili iscrpljenost kao rezultat pretjeranog rada ili fizičkog napora. Kako bi utvrdio predstavljaju li prisilna raseljavanja koja navode stranke genocid u smislu članka II. Konvencije (osobito podstavak (c), Sud nastoji utvrditi jesu li se, u ovom predmetu, ta prisilna raseljavanja dogodila u takvim okolnostima da su bili proračunati da dovedu do fizičkog uništenja skupine.



(d) Konačno, u pogledu mjera namijenjenih sprječavanju rađanja unutar skupine, Sud smatra da silovanje i drugi činovi seksualnog nasilja, koji također mogu potpasti pod stavke (b) i (c) članka II., mogu predstavljati actus reus genocida u smislu članka II (d) Konvencije, pod uvjetom da su one vrste koja sprječava rađanje unutar skupine. Da bi to bio slučaj, potrebno je da su okolnosti počinjenja tih djela i njihove posljedice takve da su pogođene sposobnosti članova skupine da se razmnožavaju. Isto tako, sustavna priroda takvih djela mora se uzeti u obzir pri utvrđivanju mogu li ona predstavljati actus reus genocida u smislu članka II (d) Konvencije.

IV. PITANJA DOKAZA (stavci 167-199)

Nakon što su stranke dugo raspravljale o teretu dokazivanja, standardu dokaza i metoda dokazivanja, Sud nastavlja razmatrati svako od ovih pitanja redom.

(a) Što se tiče tereta dokazivanja, Sud podsjeća da je na strani koja navodi činjenicu da dokaže njezino postojanje, ali da ovo načelo nije apsolutno. Međutim, zauzima stajalište da, u ovom predmetu, ni predmet ni priroda spora ne čine prikladnim razmatranje preokreta tereta dokazivanja.

(b) Što se tiče standarda dokazivanja, Sud, citirajući svoju prethodnu sudsku praksu, podsjeća da zahtjevi protiv države koji uključuju optužbe izuzetne težine, kao u ovom predmetu, moraju biti dokazani dokazima koji su potpuno uvjerljivi, i naglašava da mora biti potpuno uvjereno da su navodi izneseni u postupku da su počinjeni zločin genocida ili druga djela nabrojana u članku III. Konvencije jasno utvrđeni.

(c) Što se tiče metoda dokazivanja, Sud podsjeća da, kako bi presudio o navodnim činjenicama, Sud mora procijeniti relevantnost i dokaznu vrijednost dokaza koje su stranke ponudile u prilog svojim verzijama činjenica.

U odnosu na dokumente iz postupaka pred MKSJ-om, Sud, pozivajući se na svoju prethodnu sudsku praksu u tom predmetu, podsjeća da bi “u načelu trebao prihvatiti kao vrlo uvjerljive relevantne činjenične nalaze koje je Tribunal iznio na suđenju, osim naravno ako oni bili uznemireni u žalbenom postupku”, te da “svaka ocjena Tribunala na temelju činjenica koje su tako utvrđene, na primjer o postojanju tražene namjere, također ima pravo na odgovarajuću težinu”. Što se tiče dokazne vrijednosti odluka Tužiteljstva MKSJ-a da ne uključi optužbe za genocid u optužnicu, Sud podsjeća da se “kao opći prijedlog, uključivanju optužbi u optužnicu ne može dati težina”. Međutim, ono što može biti značajno je odluka tužitelja, bilo u početku ili u dopuni optužnice, da ne uključi ili isključi optužbu za genocid. Ali to se ne može uzeti kao odlučujući dokaz da li je genocid počinjen ili nije. Sud primjećuje da su osobe koje je tužitelj optužio uključivale vrlo visoke članove političkog i vojnog vodstva glavnih sudionika neprijateljstava koja su se odvijala u Hrvatskoj između 1991. i 1995. godine. Optužbe protiv njih uključivale su, u mnogim slučajevima, navode o cjelokupnoj strategiji koju je usvojilo dotično rukovodstvo te o postojanju udruženog zločinačkog pothvata.

U tom kontekstu, činjenica da optužbe za genocid nisu obuhvaćene nijednom od optužnica ima veći značaj nego što bi bio slučaj da su optuženici bili na puno nižim položajima u lancu zapovijedanja. Osim toga, Sud ne može ne primijetiti da je optužnica u slučaju najvišeg optuženika od svih, bivšeg predsjednika Miloševića, uključivala optužbe za genocid u vezi sa sukobom u Bosni i Hercegovini, dok takve optužbe nisu podignute u dio optužnice koji se odnosio na neprijateljstva u Hrvatskoj.

Što se tiče izvješća službenih ili neovisnih tijela, Sud podsjeća da njihova vrijednost ovisi, između ostalog, o (1) izvoru dokaznog predmeta, (2) procesu kojim je generiran i (3) kvalitetu ili karakter predmeta.

Na kraju, Sud se osvrće na brojne izjave koje je Hrvatska priložila svojim pisanim podnescima. Uviđajući poteškoće pribavljanja dokaza u okolnostima predmeta, Sud ipak primjećuje da su mnoge izjave koje je Hrvatska dala manjkave.
Dakle, određene izjave sastoje se od zapisa razgovora hrvatske policije s jednom ili ponekad više osoba koji nisu potpisani od strane tih osoba i ne sadrže nikakve naznake da su te osobe bile upoznate sa sadržajem. Štoviše, čini se da su upotrijebljene riječi riječi samih policajaca. Sud smatra da takvim izjavama ne može dati dokaznu težinu.

Čini se da druge izjave bilježe riječi svjedoka, ali nisu potpisane. Neke od tih izjava naknadno su potvrđene potpisanim dopunskim izjavama položenim uz Repliku i stoga im se može dati ista dokazna težina kao izjavama koje su nosile potpis svjedoka kada su prvotno predočene Sudu. U nekim slučajevima, svjedok o kojem je riječ svjedočio je pred Sudom ili pred MKSJ-om i to svjedočenje je potvrdilo sadržaj izvorne izjave kojoj Sud stoga može pridati i određenu dokaznu težinu. Međutim, Sud ne može dati dokaznu težinu onim izjavama koje nisu ni potpisane ni potvrđene.

Određene izjave predstavljaju poteškoće jer ne spominju okolnosti u kojima su dane ili su dane tek nekoliko godina nakon događaja na koje se odnose. Sud bi ovim izjavama ipak mogao pridati određenu dokaznu težinu. Druge izjave nisu iskazi očevidaca o činjenicama. Sud navodi da će ovim izjavama dati dokaznu težinu samo ako su ih potvrdili drugi svjedoci, bilo pred Sudom ili pred MKSJ-om, ili ako su potkrijepljene vjerodostojnim dokazima.

V. RAZMATRANJE MERITUMA GLAVNOG ZAHTJEVA (stavci 200-442)

Sud prvo nastoji utvrditi jesu li navodna djela dokazana i, ako jesu, spadaju li u kategorije djela navedenih u članku II. Konvencije; a zatim, ako se to utvrdi, jesu li te fizičke radnje počinjene s namjerom da se zaštićena skupina uništi, u cijelosti ili djelomično.

A. Actus reus genocida (paragrafi 203-401)


1. Uvod (paragrafi 203-208)

Sud ne smatra potrebnim baviti se zasebno svakim od incidenata koje navodi podnositelj zahtjeva, niti sastaviti iscrpan popis navodnih djela. Usredotočuje se na navode u vezi s lokalitetima koje je Hrvatska iznijela kao primjere sustavnih i široko rasprostranjenih djela počinjenih protiv zaštićene skupine, iz kojih se može zaključiti o namjeri da se uništi, u cijelosti ili djelomično: to su lokaliteti koje navodi Hrvatska tijekom usmenog postupka ili u povodu kojih je pozvalo svjedoke da usmeno daju iskaz, kao i onih za koje je pred MKSJ-om utvrđeno da su počinjena određena djela.

Podsjećajući da, prema odredbama članka II. Konvencije, genocid obuhvaća djela počinjena s namjerom uništenja nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine u cijelosti ili djelomično, Sud primjećuje da Hrvatska u svojim pisanim podnescima definira tu skupinu kao hrvatska nacionalna ili etnička skupina na teritoriju Hrvatske, koju Srbija ne osporava. Za potrebe svoje rasprave, Sud je odlučio označiti tu skupinu koristeći izraze “Hrvati” ili “zaštićena skupina” naizmjenično.

2. Članak II (a): ubijanje pripadnika zaštićene skupine (st. 209-295)

Kako bi utvrdio jesu li počinjena ubojstva pripadnika zaštićene skupine, u smislu članka II.(a) Konvencije, Sud ispituje dokaze priložene u spisu koji se odnose na Vukovar i njegovu okolicu, Bogdanovce, Lovas i Dalj. (regija Istočna Slavonija), Voćin (regija Zapadna Slavonija), Joševica, Hrvatska Dubica i okolica (regija Banovina/ Banija), Lipovača (regija Kordun), Saborsko i Poljanak (regija Lika), te Škabrnja i okolica, Bruška i Dubrovnik (regija Dalmacija).

Nakon svoje analize, Sud smatra utvrđenim ne samo da su JNA i srpske snage počinile velik broj ubojstava tijekom sukoba na nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji, Banovini/Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji, nego da je velika većina žrtava bili su pripadnici zaštićene skupine, što sugerira da su možda bile sustavno ciljane. Sud primjećuje da iako je tuženik osporio istinitost pojedinih navoda, broj žrtava i motive počinitelja, kao i okolnosti ubojstava i njihovu pravnu kategorizaciju, nije osporio činjenicu da su pripadnici štićenih grupa je ubijena u dotičnim regijama. Sud stoga nalazi da je uvjerljivim dokazima dokazano da su počinjena ubojstva pripadnika zaštićene skupine, kako je gore definirano, te da je time utvrđen actus reus genocida naveden u članku II.(a) Konvencije. Sud dodaje da, u ovoj fazi obrazloženja, nije dužan sastaviti potpuni popis izvršenih ubojstava, niti donijeti konačan zaključak o ukupnom broju žrtava.

3. Članak II (b): nanošenje teških tjelesnih ili duševnih ozljeda članovima skupine

(paragrafi 296-360)

Sud se potom okreće pitanju jesu li članovima skupine nanesene teške tjelesne ili duševne ozljede. Najprije se ispituju tvrdnje da su Hrvati bili žrtve fizičkih ozljeda, zlostavljanja i mučenja, silovanja i seksualnog nasilja u Vukovaru i okolici (osobito u logorima Ovčara i Velepromet), Bapska, Tovarnik, Berak, Lovas. i Dalju (regija Istočne Slavonije), u Kusonjama, Voćinu i Đulovcu (regija Zapadne Slavonije), te na kraju u Kninu (regija Dalmacije).

Drugo, Sud se osvrće na argument Hrvatske da je psihička bol koju su pretrpjeli članovi obitelji nestalih osoba predstavljala ozbiljnu duševnu štetu. Međutim, zauzima stajalište da Hrvatska nije pružila dokaze o psihičkoj patnji dovoljne da predstavljaju ozbiljnu duševnu povredu u smislu članka II.(b) Konvencije. Sud ipak primjećuje da su stranke izrazile svoju spremnost, u interesu dotičnih obitelji, da rasvijetle sudbinu onih koji su nestali u Hrvatskoj između 1991. i 1995. Primjećujući jamstvo Srbije da će ispuniti svoje odgovornosti u procesu suradnje s Hrvatskom, Sud potiče stranke da nastave tu suradnju u dobroj vjeri i da iskoriste sva sredstva koja su im na raspolaganju kako bi se pitanje sudbine nestalih osoba riješilo što je prije moguće.

Zaključno, Sud smatra utvrđenim da su tijekom sukoba na nizu mjesta u istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji i Dalmaciji JNA i srpske snage ozljeđivale pripadnike zaštićene skupine i počinile djela zlostavljanja, mučenja, seksualnog nasilja. i silovanje. Ta su djela uzrokovala takve tjelesne ili duševne ozljede da su doprinijele fizičkom ili biološkom uništenju zaštićene skupine. Sud smatra da je actus reus genocida u smislu članka II (b) Konvencije prema tome utvrđen.
Članak II (c): namjerno nametanje skupini životnih uvjeta koji su sračunati da donesu o njegovom potpunom ili djelomičnom fizičkom uništenju (paragrafi 361-394)

Sud razmatra jesu li, kao što tvrdi Hrvatska, JNA i srpske snage namjerno nametnule zaštićenoj skupini životne uvjete sračunate na njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje, u smislu članka II (c) Konvencije. Kako bi to učinio, ispituje pružene dokaze u vezi s navodima o silovanjima, uskraćivanju hrane i medicinske skrbi, sustavnom protjerivanju Hrvata iz njihovih domova i njihovom prisilnom raseljavanju, ograničenjima kretanja, prisiljavanju Hrvata da pokažu znakove svoje etničke pripadnosti , uništavanje i pljačku imovine Hrvata, uništavanje njihove kulturne baštine i podvrgavanje prisilnom radu.

Priznajući da su neka od navodnih djela dokazana, Sud ipak zaključuje da je Hrvatska propustila dokazati da su djela koja mogu predstavljati actus reus genocida, u smislu članka II (c) Konvencije, počinili JNA i srpske snage.

4. Članak II (d): mjere namijenjene sprječavanju rađanja unutar skupine (stavci 395-400)

Na pitanje jesu li protiv zaštićene skupine počinjena djela koja bi mogla potpasti pod značenje članka II.(d) Konvencije, Sud nalazi da Hrvatska nije dokazala da su silovanja i druga djela seksualnog nasilja počinila JNA. i srpskih snaga protiv Hrvata kako bi spriječili rađanje unutar skupine, te da, stoga, nije utvrđen actus reus genocida u smislu članka II (d) Konvencije.

Zaključak o actus reus genocida (par. 401.)

Sud je potpuno uvjeren da su na različitim mjestima u istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Banovini/ Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji, JNA i srpske snage počinile protiv pripadnika zaštićene skupine djela koja spadaju u točke (a) i (b) članka II. Konvencije, te da je utvrđen actus reus genocida.

B. Genocidna namjera (dolus specialis) (paragrafi 402-440)

Nakon što je actus reus genocida utvrđen, Sud ispituje jesu li djela koja su počinile JNA i srpske snage počinjena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, zaštićena skupina.

1. Jesu li Hrvati koji žive u istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Banovini/Baniji, Kordunu, Lici i Dalmaciji činili značajan dio zaštićene skupine? (Točke 405-406)

Kako bi utvrdio jesu li Hrvati koji žive u tim krajevima činili značajan dio zaštićene skupine, Sud uzima u obzir ne samo kvantitativni element, već i zemljopisni položaj i istaknutost ciljanog dijela skupine. Što se tiče kvantitativnog elementa, Sud primjećuje da su etnički Hrvati koji žive u dotičnim regijama činili nešto manje od polovice etničkog hrvatskog stanovništva koje živi u Hrvatskoj. Što se tiče zemljopisnog položaja, podsjeća da su djela koja su počinile JNA i srpske snage u navedenim područjima bila usmjerena na Hrvate koji tamo žive, unutar kojih su te oružane snage vršile i nastojale proširiti svoju kontrolu. Naposljetku, Sud primjećuje da Hrvatska nije dostavila nikakve informacije u pogledu istaknutosti tog dijela skupine.

Iz navedenog Sud zaključuje da su Hrvati koji su živjeli na području istočne Slavonije, zapadne Slavonije, Banovine/Banije, Korduna, Like i Dalmacije činili znatan dio hrvatske skupine.

2. Postoji li obrazac ponašanja iz kojeg se može izvesti jedini razuman zaključak da je namjera srpskih vlasti da unište, djelomično, zaštićenu skupinu? (Točke 407-439)

Sud ispituje 17 čimbenika koje je predložila Hrvatska kako bi se utvrdilo postojanje obrasca ponašanja koji otkriva genocidnu namjeru najvažniji od kojih se tiču razmjera i navodne sustavne prirode napada, činjenice da su ti napadi navodno uzrokovali žrtve i štete daleko veće od onoga što je bilo opravdano vojnom nuždom, specifičnim ciljanjem Hrvata i prirodom, opsegom i stupnjem ozljeda nanesenih hrvatskom stanovništvu kao i nalazima Pretresnog vijeća MKSJ-a u predmetu Mrkšić i dr. (presuda od 27. rujna 2007.) i predmet Martić (presuda od 12. lipnja 2007.).

Sud primjećuje da su postojale sličnosti, u smislu korištenog modusa operandi, između nekih napada za koje je potvrđeno da su se dogodili. Stoga primjećuje da bi JNA i srpske snage napale i okupirale lokalitete i stvorile atmosferu straha i prisile, počinjenjem niza djela koja predstavljaju actus reus genocida u smislu članka II (a) i (b) Konvencije. Konačno, okupacija bi završila prisilnim protjerivanjem hrvatskog stanovništva iz ovih mjesta.

Sud primjećuje da su njegovi zaključci i oni MKSJ-a međusobno dosljedni i da utvrđuju postojanje obrasca ponašanja koji se sastojao od, od kolovoza 1991., širokih napada JNA i srpskih snaga na mjesta s hrvatskim stanovništvom u različitim regijama Hrvatske, prema općenito sličnom modusu operandi.

Sud podsjeća, međutim, da bi obrazac ponašanja mogao biti prihvaćen kao dokaz namjere da se uništi skupina, u cijelosti ili djelomično, takva namjera mora biti jedini razumni zaključak koji se može izvući iz navedenog obrasca ponašanja. U tom smislu primjećuje da je Hrvatska u svojoj usmenoj raspravi iznijela dva čimbenika koji bi, po njezinu mišljenju, trebali navesti Sud na takav zaključak: kontekst u kojem su ta djela počinjena i priliku koju su JNA i srpske snage imale morali uništiti hrvatsko stanovništvo. Sud ih redom ispituje.

(a) Kontekst (paragrafi 419-430)

Sud analizira kontekst u kojem su počinjena djela koja predstavljaju actus reus genocida u smislu podstavaka (a) i (b) članka II. Konvencije, kako bi utvrdio cilj kojemu su težili autori tih djela.

Sud smatra da nema potrebe ulaziti u raspravu o političkim i povijesnim podrijetlima događaja koji su se dogodili u Hrvatskoj između 1991. i 1995. godine. Primjećuje da Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) cit. Hrvatska nema nikakav službeni položaj i sigurno ne razmišlja o uništenju Hrvata. Ne može se smatrati, ni sam po sebi ni u vezi s bilo kojim drugim čimbenikom na koji se poziva Hrvatska, izrazom dolus specialis.

Sud se bavi nalazima MKSJ-a. Napominje da je, prema potonjem, politički cilj kojemu je težilo vodstvo Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, a zatim i RSK, a koji su dijelili s vodstvima u Srbiji i Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, bio ujediniti srpske krajeve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sa Srbijom radi uspostavljanja jedinstvenog teritorija, te uspostaviti etnički srpski teritorij kroz raseljavanje hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva kroz kampanju progona.

Sud nadalje primjećuje da, prema zaključcima MKSJ-a, djela koja predstavljaju actus reus genocida u smislu članka II (a) i (b) Konvencije nisu počinjena s namjerom da se unište Hrvati, već nego s onim da ih se prisili da napuste dotične regije kako bi se mogla stvoriti etnički homogena srpska država. Sud se slaže s ovim zaključkom.
Sud stoga zaključuje da tvrdnje Hrvatske u sveukupnom kontekstu nisu
podržavaju njegovu tvrdnju da je genocidna namjera jedini razumni zaključak koji se može izvesti.

Kad je riječ o događajima u Vukovaru, kojima je Hrvatska posvetila posebnu pozornost, Sud primjećuje da je ICTY utvrdio da je napad na taj grad predstavljao odgovor na proglašenje neovisnosti Hrvatske, a prije svega tvrdnju o kontroli Srbije nad SFRJ. Iz toga, ai iz činjenice da su brojni Hrvati Vukovara evakuirani, proizlazi da postojanje namjere fizičkog uništenja hrvatskog stanovništva nije jedini razuman zaključak koji se može izvući iz protupravnog napada na Vukovar. Na kraju, Sud dodaje da zaključci MKSJ-a upućuju na to da namjera počinitelja zlostavljanja na Ovčari nije bila fizički uništiti pripadnike zaštićene skupine kao takve, već ih kazniti zbog njihovog statusa neprijatelja, u vojnom smislu.

(b) Prilika (paragrafi 431-437)

Sud navodi da neće nastojati utvrditi jesu li ili ne, na svakom od lokaliteta koje je prethodno razmatrao, JNA i srpske snage sustavno koristile mogućnosti fizičkog uništavanja Hrvata.

Smatra, s druge strane, da je masovno prisilno raseljavanje Hrvata značajan čimbenik u ocjeni je li postojala namjera da se skupina uništi, u cijelosti ili djelomično. U tom pogledu podsjeća da je prethodno utvrdio da Hrvatska nije dokazala da takvo prisilno raseljavanje predstavlja actus reus genocida u smislu članka II (c) Konvencije.

U ovom predmetu, Sud primjećuje da je, kao što proizlazi posebno iz nalaza MKSJ-a, prisilno raseljavanje bilo instrument politike čiji je cilj bila uspostava etnički homogene srpske države. U tom kontekstu, do protjerivanja Hrvata došlo je stvaranjem atmosfere prisile, stvorene činjenjem radnji uključujući i radnje koje predstavljaju actus reus genocida u smislu članka II.(a) i (b) Konvencija.

Ta su djela imala cilj, a to je prisilno raseljavanje Hrvata, koje nije podrazumijevalo njihovo fizičko uništenje. Sud nalazi da su djela koja su počinile JNA i srpske snage u biti imala za posljedicu iseljavanje hrvatskog stanovništva s dotičnih područja. Nije se radilo o sustavnom uništavanju tog stanovništva, nego o njegovom tjeranju da napusti područja koja su kontrolirale te oružane snage.

Što se tiče događaja u Vukovaru, kojima je Hrvatska posvetila posebnu pozornost, Sud primjećuje da su u predmetu Mrkšić i dr. MKSJ je utvrdio nekoliko slučajeva evakuacije civila, posebice Hrvata, od strane JNA i srpskih snaga. ICTY je nadalje utvrdio da hrvatski borci koje su zarobile JNA i srpske snage nisu svi pogubljeni. Tako je prva skupina hrvatskih boraca nakon predaje JNA 18. studenoga 1991. prebačena na Ovčaru, a potom u Sremsku Mitrovicu u Srbiji, gdje su držani kao ratni zarobljenici. Slično tome, skupina hrvatskih boraca zatočenih na Veleprometu prebačena je u Sremsku Mitrovicu 19. i 20. studenog 1991., dok su civili za koje se ne sumnja da su se borili na strani hrvatskih snaga evakuirani na odredišta u Hrvatskoj ili Srbiji. To pokazuje da u mnogim slučajevima JNA i srpske snage nisu ubile one Hrvate koji su im pali u ruke.

Sud također smatra da je relevantno usporediti veličinu ciljanog dijela zaštićene skupine s brojem hrvatskih žrtava, kako bi se utvrdilo jesu li JNA i srpske snage iskoristile priliku da unište taj dio skupine. S tim u vezi, Hrvatska je iznijela brojku od 12.500 poginulih Hrvata, koju Srbija osporava. Sud primjećuje da je, čak i pod pretpostavkom da je ova brojka točna — što je pitanje o kojem ne odlučuje — broj žrtava koje navodi Hrvatska malen u odnosu na veličinu ciljane skupine.

Sud iz prethodno navedenog zaključuje da je Hrvatska propustila dokazati da su počinitelji djela koja su predmet glavnog zahtjeva iskoristili priliku da unište znatan dio zaštićene skupine.

Zaključak o dolus specialis (par. 440.)

U svom općem zaključku o dolus specialis, Sud nalazi da Hrvatska nije dokazala da je jedini razumni zaključak koji se može izvesti iz obrasca ponašanja na koji se pozvala bila namjera da se uništi, u cijelosti ili djelomično, hrvatska skupina. Zauzeo je stajalište da djela koja čine actus reus genocida u smislu članka II (a) i (b) Konvencije nisu počinjena s posebnom namjerom koja je potrebna da bi se mogla okarakterizirati kao djela genocida.

Sud dalje primjećuje da tužitelj MKSJ-a nikada nije optužio niti jednu osobu za genocid nad hrvatskim stanovništvom u kontekstu oružanog sukoba koji se odvijao na području Hrvatske u razdoblju od 1991.-1995.

C. Opći zaključak o hrvatskom zahtjevu (stavci 441.-442.)

Iz navedenog proizlazi da Hrvatska nije dokazala svoju tvrdnju o počinjenju genocida. Sukladno tome, u ovom predmetu ne može se postaviti pitanje odgovornosti prema Konvenciji za počinjenje genocida. Također ne može biti govora o odgovornosti za propust da se spriječi genocid, propust da se kazni genocid ili saučesništvo u genocidu.

S obzirom na činjenicu da Hrvatska nije utvrdila dolus specialis, nužno padaju i njezine tvrdnje o udruživanju radi počinjenja genocida, izravnom i javnom poticanju na počinjenje genocida i pokušaju počinjenja genocida.

Sukladno tome, tužbeni zahtjev Hrvatske mora se odbiti u cijelosti.

Sud navodi da stoga nije dužan izjasniti se o neprihvatljivosti glavnog zahtjeva kako to tvrdi Srbija u odnosu na djela prije 8. listopada 1991. Niti treba razmatrati jesu li djela koja su se navodno dogodila prije 27. travnja 1992. pripisati SFRJ ili, ako jest, je li Srbija nasljedovala odgovornost SFRJ zbog tih djela.

VI. RAZMATRANJE MERITUMA PROTUTUŽBE (stavci 443-523)

A. Ispitivanje glavnih tvrdnji u protutužbi: jesu li djela genocida koja se mogu pripisati Hrvatskoj počinjena nad nacionalnom i etničkom skupinom Srba koji su živjeli u Hrvatskoj tijekom i nakon operacije “Oluja” (par. 446-515 )

Sud počinje primjećujući da dvije točke nisu bile sporne između stranaka i da se mogu smatrati riješenim. Prvo, Srbi koji su živjeli u Hrvatskoj u vrijeme dotičnih događaja koji su predstavljali manjinu stanovništva doista su činili “nacionalnu [ili] etničku” “skupinu” u smislu članka II. Konvencije o genocidu,i Srbi na području Krajine, koji su bili izravno pogođeni operacijom “Oluja”, činili su “znatan dio” te nacionalneili etničke skupine. Drugo, djela koja navodi Srbija ili barem velika većina njih pod pretpostavkom da su dokazana, počinile su regularne oružane snage ili policija Hrvatske.

Sud primjećuje, s druge strane, da se stranke u potpunosti ne slažu oko dva ključna pitanja. Prvo, Hrvatska negira da se veći dio djela za koja Srbija tereti uopće dogodio; i drugo, poriče da su ta djela, čak i da su neka od njih dokazana, izvršena s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna ili etnička skupina hrvatskih Srba kao takva. Sud se bavi s ta dva pitanja.

1. Actus reus genocida (paragrafi 452-499)


  (a) Dokazi koje je Srbija predstavila u prilog navodnim činjenicama (paragrafi 454-461)

Sud analizira dokaze koje je iznijela Srbija i raspravlja o njihovoj dokaznoj vrijednosti treba odobriti.

  (b) Jesu li djela koja Srbija navodi učinkovito dokazana (paragrafi 462-498)


    (i) Ubijanje civila kao rezultat navodnog neselektivnog granatiranja Krajine

gradovi

Sud započinje sažimanjem odluka MKSJ-a u predmetu Gotovina, koje smatra vrlo relevantnima za potrebe ovog predmeta.

Sud stoga primjećuje da je Pretresno vijeće MKSJ-a zaključilo da su dvojica optuženika sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu čiji je cilj bio protjerivanje srpskog civilnog stanovništva iz Krajine, neselektivnim granatiranjem četiri grada Knina, Benkovca, Obrovca i Gračac, čija je svrha uz sve strogo vojne ciljeve bila terorizirati i demoralizirati stanovništvo kako bi ga natjerali u bijeg. Kako bi došlo do ovog zaključka,
Sudsko vijeće se oslonilo, prije svega, na određene dokumente, među kojima je i transkript sastanka održanog na Brionima 31. srpnja 1995., samo nekoliko dana prije početka operacije “Oluja”, pod predsjedavanjem predsjednika Tuđmana i drugo, i iznad svega, o takozvanom “standardu od 200 metara”, prema kojem se samo granate koje pogode manje od 200 metara od prepoznatljivog vojnog cilja mogu smatrati usmjerenim na taj cilj, dok se one koje pogode više od 200 metara metara od vojnog cilja treba smatrati dokazom da je napad bio namjerno usmjeren i na civilne i na vojne ciljeve, te je stoga bio neselektivan. Primjenjujući taj standard na predmet koji je pred njim, Raspravno vijeće je utvrdilo da su topnički napadi na četiri gore spomenuta grada (ali ne i na druge krajinske gradove i sela) bili neselektivni, budući da je veliki dio granata pao preko 200 metara od bilo koji prepoznatljivi vojni cilj.

Sud zatim primjećuje da se Žalbeno vijeće MKSJ-a nije složilo s analizom Pretresnog vijeća i preinačilo odluku potonjeg. Žalbeno vijeće smatralo je da “Standard od 200 metara” nema temelja u zakonu i da mu nedostaje bilo kakvo uvjerljivo obrazloženje. Vijeće je stoga zaključilo da Raspravno vijeće nije moglo razumno zaključiti, jednostavno primjenom tog standarda, da su četiri dotična grada granatirana neselektivno. Nadalje je smatrao da se obrazloženje Raspravnog vijeća u biti temeljilo na primjeni dotičnog standarda i da niti jedan dokaz pred Sudom posebno Brijunski transkript ne pokazuje uvjerljivo da su hrvatske oružane snage namjerno gađale civilno stanovništvo. Žalbeno vijeće je stoga utvrdilo da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati “udruženi zločinački pothvat” te je dvojicu optuženih oslobodilo po svim točkama optužnice (uključujući ubojstvo i deportaciju).

Sud podsjeća da bi u načelu trebao prihvatiti kao vrlo uvjerljive relevantne nalaze o činjenicama koje je MKSJ iznio na suđenju, osim ako su, naravno, poništeni u žalbenom postupku. To bi trebalo navesti Sud, u ovom predmetu, da najveću težinu prida činjeničnim nalazima raspravnog vijeća koje Žalbeno vijeće nije poništilo, te da prida odgovarajuću težinu nalazima i odlukama Žalbenog vijeća o pitanju je li granatiranje krajinskih gradova tijekom operacije “Oluja” bilo neselektivno.

Sud primjećuje da je Srbija tvrdila da nalazima Žalbenog vijeća MKSJ-a ne treba nužno pridati veću težinu nego onima raspravnog vijeća, posebno u okolnostima slučaja Gotovina. Međutim, Sud odbija taj argument.
Bez obzira na način na koji su izabrani članovi Žalbenog vijeća – pitanje o kojem nije na Sudu da se izjašnjava – njegove odluke predstavljaju posljednju riječ ICTY-a u predmetima koji su pred njim kada je jedna od strana izabrala uložiti žalbu na presudu prvostupanjskog vijeća.

U skladu s tim, Sud ne može tretirati nalaze i odluke Raspravnog vijeća kao jednake onima Žalbenog vijeća. U slučajevima neslaganja, ono je dužno pridati veću težinu onome što kaže presuda Žalbenog vijeća, dok u konačnici zadržava moć odlučivanja o pitanjima koja su pred njim na temelju činjenica i zakona.

Sud iz prethodno navedenog zaključuje da nije u mogućnosti utvrditi da je bilo neselektivnog granatiranja krajinskih gradova s namjerom da se izazovu civilne žrtve. Samo bi se u iznimnim okolnostima odstupilo od nalaza do kojih je MKSJ došao o pitanju ove vrste. Srbija je doista skrenula pozornost Suda na kontroverzu koju je izazvala presuda Žalbenog vijeća. Međutim, nikakvi dokazi, bilo prije ili nakon te presude, nisu predočeni Sudu koji bi nepobitno pokazali da su hrvatske vlasti namjerno namjeravale granatirati civilna područja gradova naseljenih Srbima. Konkretno, takva namjera nije vidljiva iz Brijunskog prijepisa. Niti se takva namjera može smatrati nepobitno utvrđenom na temelju izjava osoba koje su svjedočile pred Sudskim vijećem MKSJ-a u predmetu Gotovina, a koje je Srbija navela kao svjedoke u ovom predmetu.

Sud primjećuje da Srbija nadalje tvrdi da, čak i ako topnički napadi na krajinske gradove nisu bili neselektivni, i stoga zakoniti prema međunarodnom humanitarnom pravu, to ne bi spriječilo Sud da smatra da su ti napadi bili nezakoniti prema Konvenciji o genocidu, ako su bili motivirani namjerom uništenja srpskog stanovništva Krajine, u cijelosti ili djelomično. S tim u vezi, Sud objašnjava da nema sumnje da, kao opće pravilo, određena radnja može biti savršeno zakonita prema jednom skupu pravnih pravila i nezakonita prema drugom. Stoga se u načelu ne može isključiti da djelo izvršeno tijekom oružanog sukoba i zakonito prema međunarodnom humanitarnom pravu može u isto vrijeme predstavljati kršenje neke druge međunarodne obveze od strane predmetne države. Međutim, zadaća Suda u kontekstu protutužbe nije odlučivati o odnosu između međunarodnog humanitarnog prava i Konvencije o genocidu. Pitanje na koje mora odgovoriti jest jesu li topnički napadi na krajiške gradove u kolovozu 1995., u mjeri u kojoj su rezultirali civilnim žrtvama, predstavljali “ubojstvo pripadnika skupine [krajiških Srba]”, u smislu Članak II (a) Konvencije o genocidu, tako da se u skladu s tim može smatrati da čine actus reus genocida. “Ubijanje” u smislu članka II (a) Konvencije uvijek pretpostavlja postojanje elementa namjere (koji se potpuno razlikuje od “specifične namjere” potrebne za utvrđivanje genocida), naime namjere da se izazove smrt. Slijedi da, ako se zauzme stajalište da su napadi bili isključivo usmjereni na vojne ciljeve i da civilne žrtve nisu uzrokovane namjerno, ne može se smatrati da ti napadi, budući da su uzrokovali smrt civila, spadaju u djelokrug članka II. (a) Konvencije o genocidu.

Sud zaključuje iz gore navedenih razloga da nije dokazano da su “ubojstva članova [zaštićene] skupine”, u smislu članka II. Konvencije, počinjena kao rezultat topničkih napada na gradove na tom području tijekom akcije “Oluja” u kolovozu 1995.

    (ii) Prisilno raseljavanje krajinskog srpskog stanovništva

Sud primjećuje da nije sporno da je znatan dio srpskog stanovništva Krajine pobjegao iz te regije kao izravna posljedica vojnih akcija koje su hrvatske snage izvele tijekom operacije “Oluja”, posebno granatiranja četiri navedena grada na gore. Iz stenograma Brijunskog sastanka jasno proizlazi da su najviši hrvatski politički i vojni vrhovi bili itekako svjesni da će operacija “Oluja” izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; čak su donekle prediktirali svoje vojno planiranje na takav egzodus, koji su smatrali ne samo vjerojatnim, nego i poželjnim. U svakom slučaju, čak i da se dokaže da je namjera hrvatskih vlasti bila dovesti do prisilnog raseljavanja srpskog stanovništva Krajine, takvo bi raseljavanje moglo predstavljati actus reus genocida samo ako je bilo sračunato na dovesti do fizičkog uništenja, u cijelosti ili djelomično, ciljane skupine, dovodeći je tako u područje primjene podstavka (c) članka II. Konvencije. Sud nalazi da dokazi koji su mu predočeni ne podupiru takav zaključak. Ako je i postojala smišljena politika protjerivanja Srba iz Krajine, u svakom slučaju nije pokazalo da je takva politika bila usmjerena na izazivanje fizičkog uništenja dotičnog stanovništva.

    (iii) Ubijanje Srba koji su u kolonama bježali iz napadnutih gradova

Sud smatra da postoji dovoljno dokaza da se napadi na srpske izbjegličke kolone doista dogodili, te da su ih djelomično izvršile hrvatske snage, ili uz njihov prešutni pristanak.

Zaključak Suda je da su ubojstva zapravo počinjena tijekom bijega izbjegličkih kolona, iako ne može utvrditi njihov broj, te iako postoji značajna sumnja jesu li izvršena sustavno. Ta ubojstva, koja spadaju u djelokrug podstavka (a) članka II. Konvencije o genocidu, predstavljaju actus reus genocida.

    (iv) Ubijanje Srba koji su ostali u područjima Krajine zaštićenim od strane

Ujedinjeni narodi

Sud smatra da je pojava pogubljenja Srba po kratkom postupku u zaštićenim zonama Ujedinjenih naroda (UNPA) tijekom operacije “Oluja” i sljedećih tjedana utvrđena iskazima brojnih svjedoka koje je saslušao ICTY u predmetu Gotovina. Sudsko vijeće je bilo dovoljno uvjereno u te dokaze da ih prihvati kao dokaz da su hrvatske vojne postrojbe i specijalna policija vršile ubojstva Srba u najmanje sedam mjesta u Krajini.

Štoviše, Hrvatska je i sama priznala da su se neka ubojstva dogodila. Sud primjećuje da, iako je Žalbeno vijeće ukinulo presudu Prvostupanjskog vijeća, nije poništilo činjenične nalaze koje je potonje iznijelo u vezi s ubojstvima i zlostavljanjem Srba od strane pripadnika hrvatske vojske i policije. Sud stoga smatra da se činjenični nalazi iz presude Raspravnog vijeća o ubijanju Srba tijekom i nakon operacije “Oluja” unutar UNPA moraju prihvatiti kao “vrlo uvjerljivi”, budući da nisu “uznemireni u žalbenom postupku”.

Temeljeći se na sudskoj praksi MKSJ-a i drugim dokazima, Sud utvrđuje da su djela koja potpadaju pod stavak (a) članka II. Konvencije o genocidu počinili pripadnici hrvatskih oružanih snaga protiv određenog broja srpskih civila i vojnika koji su predali, koji su ostali na područjima kojima je Hrvatska vojska ovladala tijekom vojno-redarstvene operacije “Oluja”.

    (v) Zlostavljanje Srba tijekom i nakon operacije "Oluja"

Ista razmatranja koja su iznesena u prethodnom odjeljku u vezi s navodima o ubojstvima Srba u UNPA-ima dovode Sud do stava da postoji dovoljno dokaza o zlostavljanju Srba. Sudsko vijeće MKSJ-a u predmetu Gotovina utvrdilo je da su se takva djela stvarno dogodila. Sud smatra utvrđenim da su mnoga djela o kojima je riječ bila barem takvog stupnja težine da bi ih se moglo okarakterizirati kao da potpadaju pod stavak (b) članka II. Konvencije o genocidu. Navodi da nije potrebno, u ovoj fazi obrazloženja, utvrditi jesu li ta djela, ili neka od njih, također predstavljala „namjerno nametanje skupini životnih uvjeta koji su sračunati na njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje ” u smislu podstavka (c) članka II. Konvencije.

    (vi) Uništavanje i pljačkanje srpske imovine velikih razmjera tijekom i nakon operacije "Oluja" Sud podsjeća da, kako bi ušli u opseg članka II (c) Konvencije o genocidu, djela koja Srbija navodi moraju biti takva da su zaštićenoj skupini nametnula životne uvjete sračunate na njezino fizičko uništenje u cijelosti ili djelomično. Sud nalazi da mu dokazi koji su pred njim ne omogućuju da dođe do takvog zaključka u ovom predmetu. Čak i da je srpska imovina pljačkana i uništavana, u svakom slučaju nije utvrđeno da je to imalo za cilj fizičko uništenje srpskog stanovništva Krajine.

Zaključak o postojanju actus reus genocida (par. 499.)

U svjetlu gore navedenog, Sud je potpuno uvjeren da su hrvatske oružane snage i policija za vrijeme i nakon operacije „Oluja“ počinile djela protiv srpskog stanovništva koja spadaju u podstavke (a) i (b) članka II. Konvencije o genocidu, te da su ta djela predstavljala actus reus genocida.

2. Genocidna namjera (dolus specialis) (par. 500-515)


  (a) Brionski prijepis (paragrafi 501-507)

Po mišljenju Suda, odlomci iz Brijunskog transkripta na koje se poziva Srbija daleko su od toga da demonstriraju namjeru hrvatskih čelnika da fizički unište skupinu hrvatskih Srba ili značajan dio te skupine koji čine Srbi koji žive u u Krajini.

U najboljem slučaju, moglo bi se smatrati da Brijunski transkript pokazuje da su čelnici Hrvatske predviđali da će vojna ofenziva koju su pripremali imati za posljedicu izazivanje bijega velike većine srpskog stanovništva Krajine, da su bili zadovoljni s tom posljedicom i da u svakom slučaju neće učiniti ništa da to spriječe jer, naprotiv, žele potaknuti odlazak srpskih civila. Međutim, čak i takvo tumačenje, pod pretpostavkom da je ispravno, bilo bi daleko od pružanja dovoljne osnove Sudu da donese zaključak o postojanju specifične namjere koja karakterizira genocid.

Sud dalje primjećuje da je ovaj zaključak potvrđen načinom na koji Brionski prijepis bavilo se prvostupanjsko i žalbeno vijeće ICTY-a u svojim odlukama u predmetu Gotovina.

Zaključno, Sud smatra da, čak i uzeti zajedno i protumačeni u svjetlu tadašnjeg sveukupnog političkog i vojnog konteksta, odlomci iz Brijunskog transkripta koje je citirala Srbija, kao ni ostatak dokumenta, ne utvrđuju postojanje posebne namjere (dolus specialis) koji karakterizira genocid.

  (b) Postojanje obrasca ponašanja koji ukazuje na genocidnu namjeru (paragrafi 508-514)

Sud ne može vidjeti u obrascu ponašanja hrvatskih vlasti neposredno prije, za vrijeme i nakon operacije “Oluja” niz radnji koje bi se razumno moglo razumjeti samo kao odraz namjere, od strane tih vlasti, fizički uništiti, u cijelosti ili djelomično, skupinu Srba koji žive u Hrvatskoj. Kao što je Sud već naveo, nisu činjenično dokazana sva djela za koja Srbija tvrdi da predstavljaju fizički element genocida. Oni koji su dokazani posebno ubijanje civila i zlostavljanje bespomoćnih pojedinaca nisu počinjeni u takvim razmjerima da bi mogli samo ukazati na postojanje genocidne namjere. Konačno, čak i ako su optužbe Srbije u vezi s odbijanje da se srpskim izbjeglicama dopusti povratak kući — tvrdnje koje je Hrvatska osporavala — bile su točne, što još uvijek ne bi dokazalo postojanje dolus specialisa: genocid pretpostavlja namjeru da se uništi skupina kao takva, a ne da joj se nanese šteta ili ukloniti s teritorija, bez obzira na to kako bi se takve radnje mogle zakonski okarakterizirati.

Zaključak o postojanju dolus specialis, te opći zaključak o počinjenje genocida (par. 515)

Iz navedenog Sud zaključuje da nije utvrđeno postojanje dolus specialisa. Sukladno navedenom, Sud nalazi da nije dokazano da je tijekom i nakon operacije “Oluja” nad srpskim stanovništvom Hrvatske počinjen genocid.

B. Rasprava o drugim podnescima u protutužbi (stavci 516-521)
Budući da Sud nije pronašao djela koja bi se mogla okarakterizirati kao genocid u vezi s događajima tijekom i nakon operacije „Oluja“, smatra se obveznim zaključiti da Hrvatska nije prekršila svoje obveze iz podstavka (e) članka III.
Štoviše, u nedostatku nužne specifične namjere koja karakterizira genocid, ne može se smatrati da je Hrvatska sudjelovala u “zavjeri za počinjenje genocida” ili “izravnom i javnom poticanju na počinjenje genocida”, ili u pokušaju počinjenja genocida, što sve pretpostavljaju postojanje takve namjere.

Sud nadalje zaključuje da, budući da Srbija nije uspjela dokazati postojanje djela genocida ili bilo kojeg drugog djela spomenutog u članku III. Konvencije, počinjenog nad srpskim stanovništvom koje živi u Hrvatskoj, ne može biti povrede obvezu kažnjavanja prema članku VI. te konvencije.

Utvrdivši u ovoj presudi da Hrvatska nije počinila nikakvo međunarodno protivpravno djelo u odnosu na Konvenciju o genocidu, Sud zaključuje da je također dužan odbaciti podneske Srbije kojima se traži prestanak međunarodno protivpravnih djela koja se mogu pripisati Hrvatskoj i odšteta u odnosu na njihovih štetnih posljedica.

Opći zaključak o protutužbi (st. 522-523)

Iz svih naprijed navedenih razloga, Sud nalazi da se protutužbeni zahtjev u cijelosti mora odbiti.

*

Vraćajući se na pitanje nestalih osoba koje je već obrađeno u kontekstu ispitivanja glavnog zahtjeva, Sud primjećuje da su pojedinci također nestali tijekom operacije “Oluja” i neposredno nakon nje. Ponavlja zahtjev objema stranama za nastavak suradnje u cilju što skorijeg rješavanja pitanja sudbine nestalih osoba.

Sud, nadalje, podsjeća da se njegova nadležnost u ovom slučaju temelji na članku IX. Konvencije o genocidu, te da stoga može presuđivati samo u granicama koje nameće taj instrument. Njegovi nalazi stoga ne dovode u pitanje bilo koje pitanje u vezi s mogućom odgovornošću stranaka u pogledu bilo kakvog kršenja međunarodnih obveza osim onih koje proizlaze iz same Konvencije. U mjeri u kojoj je do takvih povreda moglo doći, stranke ostaju odgovorni za njihove posljedice. Sud potiče strane da nastave svoju suradnju u cilju pružanja odgovarajuće naknade žrtvama takvih kršenja, čime se učvršćuju mir i stabilnost u regiji.

VII. IZRIJEK (para. 524.)

Zbog ovih razloga, SUD ,

(1) S jedanaest glasova za i šest protiv,

Odbacuje drugi prigovor na nadležnost koji je iznijela Srbija i utvrđuje da je njena nadležnost zabavljati zahtjev Hrvatske se proteže na djela prije 27. travnja 1992.;

ZA:
Potpredsjednik Sepúlveda-Amor; Suci Abraham, Keith, Bennouna,
Cançado Trindade, Yusuf, Greenwood, Donoghue, Gaja, Bhandari;
sudac ad hoc Vukas;

PROTIV: predsjednik Tomka; Suci Owada, Skotnikov, Xue, Sebutinde;
sudac ad hoc Kreća;

(2) Sa petnaest glasova za i dva protiv, Odbacuje zahtjev Hrvatske;

ZA:
Predsjednik Tomka; potpredsjednik Sepúlveda-Amor; Suci Owada, Abraham, Keith, Bennouna, Skotnikov, Yusuf, Greenwood, Xue, Donoghue, Gaja, Sebutinde, Bhandari; sudac ad hoc Kreća;

PROTIV: sudac Cançado Trindade; sudac ad hoc Vukas;

(3) jednoglasno,

Odbija protutužbu Srbije.

Predsjednik TOMKA presudi Suda prilaže izdvojeno mišljenje; Suci OWADA, KEITH i SKOTNIKOV prilažu izdvojena mišljenja presudi Suda; Sudac CANÇADO TRINDADE prilaže izdvojeno mišljenje presudi Suda; Suci XUE i DONOGHUE prilažu izjave Sudskoj presudi; Suci GAJA, SEBUTINDE i BHANDARI prilažu izdvojena mišljenja presudi Suda; Sudac ad hoc VUKAS presudi Suda prilaže izdvojeno mišljenje; Sudac ad hoc KREĆA presudi Suda prilaže izdvojeno mišljenje.

Prilog Sažetku 2015/1

Izdvojeno mišljenje predsjednika Tomke

Iako predsjednik Tomka dijeli zaključke Suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva i protutužbe, u svom izdvojenom mišljenju obrazlaže svoja stajališta o vremenskoj nadležnosti Suda io dopuštenosti tužbenog zahtjeva.

Započinje primjećujući da je u svojoj presudi o preliminarnim prigovorima iz 2008. Sud zaključio da su mu potrebni dodatni elementi za donošenje odluke o dva pitanja pokrenuta u drugom preliminarnom prigovoru Srbije. Prema mišljenju predsjednika Tomke, današnja presuda ne pokazuje koje je nove elemente Sud dobio koji su mu omogućili da riješi preostalo pitanje nadležnosti. Umjesto toga, Sud usvaja pravnu konstrukciju koju je mogao usvojiti 2008. Nadalje, predsjednik Tomka primjećuje da se pitanja koja je Sud pokrenuo u svojoj presudi iz 2008. razlikuju od onih kojima se Sud bavio u ovoj presudi.

Predsjednik Tomka ističe da je Srbija bila vezana Konvencijom o genocidu samo kao njezina stranka u svoje ime od 27. travnja 1992. On se slaže sa zaključkom da čak i ako se djela koja su se dogodila prije ovog datuma mogu pripisati Srbiji, ona ne mogu biti jednaka kršenje Konvencije njime. Predsjednik Tomka se, međutim, ne slaže da se nadležnost Suda nad hrvatskim zahtjevom proteže na djela koja su se dogodila prije 27. travnja 1992. i koja navodno predstavljaju kršenja Konvencije o genocidu na temelju argumenta Hrvatske da je Srbija naslijedila odgovornost SFRJ za ta djela .

Po njegovom mišljenju, niti tekst niti travaux préparatoires članka IX. Konvencije o genocidu ne podržavaju zaključak Suda u tom pogledu.

Predsjednik Tomka ističe da relevantni spor prema članku IX. mora biti između ugovornih stranaka i mora se ticati “tumačenja, primjene ili ispunjenja” Konvencije od strane tih ugovornih stranaka. Po njegovom mišljenju, prisutnost riječi “uključujući one [sporove] koji se odnose na odgovornost države za genocid” ne mijenja ovaj zaključak. Umjesto toga, riječ “uključujući” čini jasnim da su takvi sporovi podskup onih koji se odnose na “tumačenje, primjenu ili ispunjenje” Konvencije. Štoviše, travaux préparatoires otkriva da je uključivanje u nadležnost Suda sporova koji se odnose na “odgovornost države za genocid” imalo za cilj omogućiti Sudu da razmotri navode da je država odgovorna za djela genocida koja su počinili pojedinci i koja se mogu pripisati i koji stoga predstavljaju kršenje Konvencije od strane države. Predsjednik Tomka ukazuje da je to shvaćanje koje se odražava u ranijim odlukama Suda iu podnescima Hrvatske.

Dok se u presudi “bitni predmet spora” odnosi na “je li Srbija odgovorna za kršenja Konvencije o genocidu i, ako jest, može li se Hrvatska pozvati na tu odgovornost”, predsjednik Tomka sumnja je li to točno odražava “bitni predmet” spora kako ga je Hrvatska predstavila u svojoj Zahtjevu i završnim podnescima. U svakom slučaju, napominje da se spor u vezi s sukcesijom Srbije u odnosu na odgovornost SFRJ ne odnosi na “tumačenje, primjenu ili ispunjavanje” Konvencije od strane Srbije. S tim u vezi, napominje da se prva dva od tri pitanja koja su u presudi identificirana kao sporna odnose na primjenu i ispunjavanje Konvencije od strane SFRJ.

Treće pitanje, koje se odnosi na navodnu sukcesiju odgovornosti Srbije, ne odnosi se na obveze Srbije prema Konvenciji i njezin propust da ih ispravno tumači, primjenjuje ili ispunjava.
Predsjednik Tomka nije uvjeren da se nagodbena klauzula u članku IX proteže na pitanja sukcesije odgovornosti države. Primjećuje da izrazu “odgovornost” sastavljači Konvencije nisu dali značenje koje mu je dao Sud u ovom predmetu i da on ostaje izraz i koncept koji se razlikuje od pojma “sukcesije” u međunarodnom pravu. On stoga razmatra stvari koji se odnose na nasljeđivanje odgovornosti kao izvan nadležnosti ratione materiae predviđene u članku IX. Konvencije.

Predsjednik Tomka napominje da je Hrvatska, među ostalim državama, negirala pravni kontinuitet između SRJ i SFRJ i mora snositi posljedice svog stava po tom pitanju. Kako Srbija nije bila stranka Konvencije o genocidu do 27. travnja 1992., svaki spor o djelima koja su se dogodila prije tog datuma ne može se odnositi na tumačenje, primjenu ili ispunjavanje Konvencije od strane Srbije i, po njegovom mišljenju, Sud nema nadležnost nad to.

Međutim, predsjednik Tomka ukazuje da to ne sprječava Sud da razmatra akte prije 27. travnja 1992., a da se formalno ne izjasni o njihovoj sukladnosti s obvezama SFRJ. Priznaje da je možda postojao određeni činjenični identitet između aktera uključenih u oružani sukob u Hrvatskoj i prije i nakon 27. travnja 1992. Međutim, napominje da se taj činjenični identitet ne smije brkati sa situacijom u zakonu, gdje u konačnici prevladala je teza o diskontinuitetu između SFRJ i SRJ. Bez obzira na to, predsjednik Tomka smatra da je Sud, prilikom utvrđivanja jesu li djela koja su se dogodila nakon 27. travnja 1992. počinjena s potrebnim dolus specialisom, mogao razmotriti događaje koji su se dogodili prije tog datuma kako bi utvrdio je li postojao obrazac djela iz kojeg je potrebno mogla se zaključiti namjera.

Predsjednik Tomka također izražava zabrinutost u pogledu prihvatljivosti hrvatskog zahtjeva. Primjećuje da Sud u ovom predmetu pokazuje spremnost da se izjasni o odgovornosti SFRJ, države koja nije pred njim, kao prethodnici utvrđivanja odgovornosti Srbije.
Predsjednik Tomka bilježi stav Suda da je načelo monetarnog zlata ovdje neprimjenjivo jer SFRJ više ne postoji. On prihvaća da bi ovo moglo biti prikladno stajalište kada postoji dogovor o tome koja će od država sljednica preuzeti odgovornost za djela države prethodnice, kao u slučaju Gabčíkovo- Nagymaros. Međutim, on situaciju smatra kompliciranijom kada postoji neizvjesnost oko toga koja bi od niza država mogla snositi odgovornost za djela države prethodnice. Naglašavajući da je Srbija samo jedna od pet ravnopravnih država nasljednica SFRJ, on napominje da bi nalaz o odgovornosti SFRJ mogao imati implikacije na više ili svaku od tih država nasljednica, ovisno o tome kakav je stav o raspodjeli odgovornosti. kao između njih. On u tom smislu primjećuje da Sporazum o pitanjima sukcesije iz 2001. predviđa neriješene “potraživanja protiv SFRJ” koje “razmatra Stalni zajednički odbor uspostavljen” tim Sporazumom.

Međutim, predsjednik Tomka naglašava da će načelo monetarnog zlata poslužiti za ograničavanje učinaka presude u ovom slučaju na njezine neobične činjenice. On zaključuje primjedbom da tamo gdje države priznaju nadležnost Suda samo na ograničen način, tužbe kao što su one u ovom predmetu oblikovane su tako da potpadaju unutar dosega određene konvencije. Predsjednik Tomka napominje da je Sud u ovom slučaju priznao da su počinjena mnoga zlodjela, ali da strane nisu uspjele dokazati postojanje genocidne namjere. On ukazuje na to da bi, da je Sudu bila dodijeljena općenitija nadležnost, zahtjevi mogli biti formulirani drugačije.

Izdvojeno mišljenje suca Owade

U svom izdvojenom mišljenju, sudac Owada navodi da, iako je glasovao za Presudu u cjelini, nije se mogao pridružiti zaključku do kojeg je Sud došao u podstavku (1) izreke (stavak 524.) Presude, kojom se odbija prigovor ratione temporis nadležnosti koji je iznijela Srbija u ovom predmetu.

Sudac Owada podsjeća da je Sud u svojoj ranijoj presudi u ovom predmetu (“Presuda iz 2008.”) zaključio da “drugi prethodni prigovor koji je podnijela Republika Srbija nema, u okolnostima predmeta, isključivo preliminarni karakter”
(Presuda iz 2008., str. 466, paragraf 146). Sudac Owada ističe da je ova odluka donesena
u skladu sa stavkom 7. članka 79. Sudskog poslovnika, izmijenjenog 1978. (što odgovara članku 79. stavku 9. sadašnjeg Sudskog poslovnika). Sudac Owada dalje ispituje podrijetlo teksta tog članka pozivajući se na rasprave u vrijeme donošenja presude u predmetu Barcelona Traction, Light and Power Company, Limited u njegovoj drugoj fazi 1970. i neobjavljene travaux preparatoires 1972. revizija Poslovnika suda.
Sudac Owada zatim skreće pozornost na autoritativno tumačenje tog članka Poslovnika Suda koje je Sud dao naknadno, posebno u predmetu koji se odnosi na vojne i paravojne aktivnosti ui protiv Nikaragve (ICJ Reports 1986, str. 14). Prema mišljenju suca Owade, u svjetlu povijesti Sudskog poslovnika i ovog autoritativnog tumačenja, odluka Suda u podstavku (4) paragrafa 146 njegove Presude iz 2008. mora se tumačiti kao donošenje odluke koja je obvezujuća za stranke, kao i na samom Sudu, da „budući da [pitanja postavljena u predmetnom prethodnom prigovoru] sadrže i preliminarne aspekte i druge aspekte koji se odnose na meritum, njima će se morati baviti u fazi merituma” (Vojni i Paravojne aktivnosti u Nikaragvi i protiv nje, (Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država), meritum, presuda, Izvješća ICJ-a 1986., str. 31, paragraf 41).
Sudac Owada nalazi da ova presuda nije izvršila zadatak koji je Sudu dodijeljen ovom uputom iz presude iz 2008. godine.

Sudac Owada podsjeća da se, baveći se ključnim pitanjima nadležnosti ratione temporis koje je pokrenuo tuženik u svom drugom preliminarnom prigovoru, ova presuda poziva na tri različita argumenta koje je iznio podnositelj zahtjeva u fazi merituma ovog predmeta. Sudac Owada podržava pristup Suda u rješavanju prve i druge od ovih tvrdnji, od kojih je prva da Konvencija o genocidu, koja predviđa obveze erga omnes, ima retroaktivni učinak, a druga je da ono što je nastalo kao SRJ tijekom razdoblja 1991.-1992. bio je entitet in statu nascendi nastao iz tadašnje SFRJ u smislu članka 10. stavka 2. članaka ILC-a o odgovornosti države. Sudac Owada prihvaća da u odnosu na argumente koje je iznio podnositelj zahtjeva u vezi s ove dvije tvrdnje, presuda nudi pažljivu analizu suštine. Sudac Owada stoga podržava zaključak Suda da na temelju ove dvije tvrdnje ne postoji valjana pravna osnova koja Sudu može dati nadležnost ratione temporis za razmatranje ovog slučaja, u mjeri u kojoj se on odnosi na djela koji su se dogodili prije 27. travnja 1992., datuma kada je tuženik proglasio svoju neovisnost da postane stranka Konvencije o genocidu.

Sudac Owada razilazi se sa Sudom u vezi s njegovim tretmanom treće tvrdnje koju je iznio podnositelj zahtjeva, prema kojem je pravo sukcesije država u pogledu međunarodne odgovornosti primjenjivo pod specifičnim okolnostima situacije koja okružuje SFRJ i SRJ, gdje je postojala posebna veza između SFRJ i SRJ.

U vezi s tom potonjom točkom, sudac Owada počinje podsjećajući da se u obrazloženju zaključka Suda o prigovoru nadležnosti ratione temporis koji je iznijela Srbija, Presuda poziva na doktrinu sukcesije država u pogledu međunarodne odgovornosti (stavci 106. et seq .).

Međutim, sudac Owada primjećuje da nas čak i površno ispitivanje materijala sadržanog u odjeljku V. presude koji se bavi “Razmatranjem osnovanosti glavnog zahtjeva” uvjerava da su svi zahtjevi spomenuti u trostupanjskom procesu navedenom u stavku 112 moraju se ispitati kako bi Sud mogao odlučiti o primjenjivosti prava sukcesije država u pogledu međunarodne odgovornosti kao vjerojatne osnove za utvrđivanje nadležnosti Suda da utvrdi je li Srbija odgovorna za kršenja Konvencije. Sudac Owada navodi da ako se ispita svaki od ovih zahtjeva u kontekstu činjenica slučaja, čini se jasnim da pokušaj podnositelja zahtjeva mora propasti u prvoj fazi ovog procesa, u mjeri u kojoj se djela na koja se poziva Hrvatska, čak i pod pretpostavkom da ih je počinila SFRJ, utvrđeno je da ne spadaju u kategoriju djela protivnih Konvenciji.

Sudac Owada priznaje da se Presudom pokušava distancirati od svakog stava koji bi mogao izgledati kao odobravanje doktrine sukcesije država u pogledu međunarodne odgovornosti, čak i na osnovi prima facie ili na temelju vjerodostojnosti. Međutim, po mišljenju suca Owade, usprkos naizgled pažljivom pristupu Presude toj doktrini i usprkos njezinom formalnom odricanju od odgovornosti, čini se da je teško protumačiti tezu koja leži u središtu logike Presude kao bilo što drugo osim pokušaj povezivanja logike presude, na bilo koji neutralan način, s ovom doktrinom, kao čimbenika relevantnog za davanje nadležnosti Sudu stricto sensu prema Konvenciji pristankom, bilo nekim pristankom, implicitnim, stranaka, ili djelovanjem pravila općeg međunarodnog prava prema članku IX.

Sudac Owada na kraju zauzima stav da je ova presuda trebala slijediti put propisan Presudom iz 2008. i ispitati relevantne aspekte, kako činjenica tako i zakona, merituma slučaja prije nego što je došao do zaključka da tvrdnja podnositelja zahtjeva ne može biti potvrđen u meritumu. Prema sucu Owadi, čak i pod sadašnjom strukturom presude, Sud bi trebao ispitati pravnu valjanost svih navodnih pravila međunarodnog prava koje je iznio podnositelj zahtjeva, uključujući ona koja se odnose na sukcesiju države u pogledu međunarodne odgovornosti, kao sredstvo za uspostavljanje pravne osnove za omogućavanje Sudu da vrši nadležnost u pogledu merituma. Prema mišljenju suca Owade, ova presuda to nije učinila.

Izdvojeno mišljenje suca Keitha

1. Sudac Keith pripremio je svoje izdvojeno mišljenje kako bi dao dodatne razloge u prilog onima koje je Sud dao za svoje zaključke da podnositelj zahtjeva i tuženik nisu uspjeli dokazati potrebnu namjeru, odnosno namjeru uništenja u cijelosti ili djelomično posebna zaštićena skupina kao takva.
2. Što se tiče Hrvatske, sudac Keith je posebnu pozornost posvetio 17 čimbenika za koje je rekao da pokazuju tu namjeru pojedinačno ili skupno. U odnosu na protivtužbu Srbije pregledao je detalje zapisnika sa sastanka hrvatskog vojnog vrha, zapisnika za koje je Srbija tvrdila da pokazuju postojanje te konkretne namjere.
3. S obzirom na svoje zaključke o bitnim elementima, sudac Keith nije smatrao potrebnim izraziti svoja stajališta o postojanju kaznenih djela koje navodi svaka strana, osim što je primijetio ustupke stranaka u pogledu tih pitanja i, u glavnoj tvrdnji , uvjerljivi su nalazi ICTY-a.

Izdvojeno mišljenje suca Skotnikova

Sudac Skotnikov, u svom izdvojenom mišljenju, ne slaže se sa zaključkom Suda da je nadležan odlučivati o cjelokupnom zahtjevu koji je podnijela Hrvatska, u mjeri u kojoj se taj zaključak odnosi na djela koja su se navodno dogodila prije 27. travnja 1992. (datum na koja je sama SRJ nastala). Ističe, s tim u vezi, da je Sud, kada je odlučivao o nadležnosti, trebao ili identificirati pravni mehanizam kojim je SRJ (sada Srbija) preuzela obveze prema Konvenciji o genocidu prije nego što je ona nastala ili utvrditi da nijedan takav postojao pravni mehanizam. Umjesto toga, on samo sugerira da bi obveze prema Konvenciji o genocidu mogle biti primjenjive na SRJ prije 27. travnja 1992. na temelju sukcesije odgovornosti. Ovo preliminarno pitanje zatim se pretvara u pitanje o meritumu. Nakon što je negativno odgovorio na pitanje jesu li se djela protivna Konvenciji o genocidu dogodila prije 27. travnja 1992., Sud se ne vraća na pitanje sukcesije odgovornosti.

Da se ovo pitanje razmatralo kao preliminarno, kao što je trebalo biti, kako bi se pokazao pristanak Srbije na nadležnost Suda, Sud bi morao utvrditi da je doktrina nasljeđivanja odgovornosti dio općeg međunarodnog prava u vrijeme kada je Srbija sukcesirala Konvenciju o genocidu 27. travnja 1992. To je nemoguć zadatak budući da ne postoji sudska praksa ili državna praksa koja bi poduprla ovu hipotezu.

Sudac Skotnikov podsjeća da je, prilikom razmatranja drugog prethodnog prigovora o kojem se govori u ovoj presudi, Sud 2008. godine zadržao kao neizostavno “pitanje primjenjivosti obveza iz Konvencije o genocidu na SRJ prije 27. travnja 1992.” (Preliminarni prigovori, presuda, (Hrvatska protiv Srbije), para. 129). U 2015. Sud to pitanje jednostavno ostavlja bez odgovora. Dakle, Sud ne ispunjava svoju dužnost da se uvjeri da ima nadležnost.

Prije nego što se osvrne na meritum, sudac Skotnikov primjećuje da je, dok se bavi predmetima koji proizlaze iz događaja povezanih s raspadom SFRJ, Sud stvorio najmanje tri “paralelna svemira”. U jednom, SRJ nije bila članica Ujedinjenih naroda prije 1. studenoga 2000. (Presuda o preliminarnim prigovorima iz 2004., Zakonitost uporabe sile). U drugom slučaju, SRJ je bila članica Ujedinjenih naroda mnogo prije tog datuma (kao što je implicirano u presudi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore iz 2007.). U drugom je članstvo SRJ u Ujedinjenim narodima u trenutku pokretanja postupka, odnosno njegovo nepostojanje, lišeno ikakvih posljedica (Presuda o prethodnim prigovorima iz 2008., Hrvatska protiv Srbije). Godine 2015., u ovoj presudi, pojavio se četvrti, vrlo neobičan “paralelni svemir” — onaj u kojem je Sud agnostik oko toga je li SRJ možda bila vezana obvezama prema Konvenciji o genocidu prije nego što je nastala kao država ; to, međutim, ne sprječava Sud da odlučuje o dijelu hrvatskog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razdoblje kada SRJ nije postojala.

Što se tiče merituma, sudac Skotnikov ostaje pri svom mišljenju da ništa u članku IX. Konvencije o genocidu ne sugerira da je Sud ovlašten ići dalje od rješavanja sporova koji se odnose na odgovornost države.
Što se tiče toga jesu li počinjeni zločin genocida ili druga djela nabrojana u članku III. Konvencije, uloga Suda je ograničena nedostatkom njegove kaznene nadležnosti. Uloga Suda je utvrditi je li u dovoljnoj mjeri utvrđeno da su počinjena djela zabranjena Konvencijom o genocidu. Nakon izrade ovoga odlučnosti, Sud se tada mora nastaviti baviti svojom primarnom zadaćom rješavanja pitanja odgovornosti države za genocid.

Sudac Skotnikov napominje da Sud nikada ne pristupa ovom zadatku, jer zaključuje da se genocid i druga kažnjiva djela iz članka III. Konvencije nisu dogodila.
Iako se slaže s ovim zaključkom, mišljenja je da bi, umjesto inzistiranja na sposobnosti Suda da provede vlastitu istragu (za što Sud nije dovoljno opremljen), bilo dovoljno uzeti u obzir relevantne postupaka ICTY-a, koji nikada nisu uključivali niti jednu optužbu za genocid u odnosu na događaje u Hrvatskoj.

Izdvojeno mišljenje suca Cançada Trindadea

1. U svom izdvojenom mišljenju, sastavljenom od 19 dijelova, sudac Cançado Trindade iznosi temelje svog osobnog izdvojenog stava, koji se odnosi na odluku Suda, obuhvaćajući usvojenu metodologiju, pristup koji je slijedio, cjelokupno obrazloženje u svom tretmanu pitanja dokazne ocjene kao i sadržaj, uz zaključak Suda o zahtjevu podnositelja zahtjeva.
2. On započinje svoje izdvojeno mišljenje skretanjem pozornosti (dio I) na okvir rješavanja predmetnog spora, neizbježno povezan s imperativom ostvarenja pravde, posebno u međunarodnom presuđivanju Suda u slučajevima vrste, koja se odnosi na teška kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, prema Konvenciji protiv genocida, u svjetlu temeljnih načela čovječnosti.
3. Preliminarno, sudac Cançado Trindade skreće pozornost (II. dio) na kašnjenja bez presedana od 16 godina u cas d’espèce: on razmišlja da, “[p]aradoksalno, što se kršenja međunarodnog prava čine teža, to je više oduzima puno vremena i postaje teško dijeliti pravdu” (paragraf 14). Smatra da su takva dugotrajna odugovlačenja u međunarodnom presuđivanju slučajeva takve vrste najžalosnija, posebno iz perspektive žrtava (justitia longa, vita brevis).
4. Vraćajući se na pitanje nadležnosti (dio III), sudac Cançado Trindade primjećuje da se, u cas d’espèce, suprotstavljajući Hrvatsku Srbiji, odgovornost ne može prebaciti na izumrlu državu; postoji osobni kontinuitet politike i prakse u razdoblju događanja (1991. nadalje). Budući da je Konvencija protiv genocida iz 1948. ugovor o ljudskim pravima (kao što je općenito priznato), primjenjuje se zakon koji uređuje sukcesiju država u odnosu na ugovore o ljudskim pravima (s ipso jure sukcesijom). Ne može biti prekida u zaštiti koju ljudskim skupinama pruža Konvencija o genocidu u situaciji raspada države usred nasilja, kada je zaštita najpotrebnija.
5. U situaciji ove vrste, postoji automatska sukcesija i kontinuirana primjenjivost Konvencije o genocidu, koja bi inače bila lišena svojih odgovarajućih učinaka (effet utile).
   Nakon što se utvrdi nadležnost Suda u pokretanju postupka, svaki naknadni propust ili promjena stava dotične države ne može imati nikakvog utjecaja na takvu nadležnost (venire contra factum proprium non valet). Štoviše, automatska sukcesija na ugovore o ljudskim pravima računa se u praksi nadzornih organa Ujedinjenih naroda (kao što su npr. HRC i Odbori CERD).
6. Bit ovog slučaja, sudac Cançado Trindade dodaje, leži na suštinskim pitanjima koja se odnose na tumačenje i primjenu Konvencije protiv genocida, a ne na pitanjima nadležnosti/dopuštenosti (dio IV), kao što je priznao sporni Same stranke u tijeku postupka. On naglašava da automatsko nasljeđivanje na, i Kontinuitet obveza Konvencije protiv genocida imperativ je humanosti (V. dio), kako bi se osigurala zaštita ljudskim skupinama kada im je najpotrebnija.
7. Prema percepciji suca Cançada Trindadea, načelo humanosti prožima cijelu Konvenciju protiv genocida, koja je u biti usmjerena na ljude; ono prožima cijeli corpus juris zaštite ljudskih bića, koji je u biti orijentiran na žrtvu, a obuhvaća i međunarodno pravo ljudskih prava (ILHR), međunarodno humanitarno pravo (MHP) i međunarodno pravo izbjeglica (ILR), osim suvremenih međunarodnih Kazneno pravo (ICL) (paragraf 84). Načelo humanosti ima jasan utjecaj na zaštitu ljudskih bića, posebno u situacijama ranjivosti ili bespomoćnosti (stavci 58-65).
8. Sama Povelja Ujedinjenih naroda, nastavlja on, ispovijeda odlučnost da se posvuda osigura poštivanje ljudskih prava; načelo humanosti, u skladu s dugogodišnjim jusnaturalističkim razmišljanjem (recta ratio), prožima i pravo Ujedinjenih naroda (paragrafi 73-76). Načelo humanosti, nadalje, naišlo je na sudsko priznanje, od strane suvremenih međunarodnih sudova za ljudska prava, kao i međunarodnih kaznenih sudova (st. 77-82). Teška kršenja ljudskih prava i djela genocida, među ostalim zločinima, krše apsolutne zabrane jus cogens (st. 83).
9. Sudac Cançado Trindade tvrdi da utvrđivanje odgovornosti države prema Konvenciji o genocidu nije samo planirano od strane njezinih pisaca (kao što pokazuju njeni travaux préparatoires), već je također u skladu s njezinim obrazloženjem, kao i njezinim ciljem i svrhom (dio VI. ). Konvencija o genocidu ima za cilj spriječiti i kazniti zločin genocida, koji je u suprotnosti s duhom i ciljevima Ujedinjenih naroda, kako bi se čovječanstvo oslobodilo ove pošasti. Upozorava da bi pokušaj da se primjena Konvencije o genocidu učini nemogućim zadatkom, Konvenciju učinio besmislenom, gotovo mrtvim slovom na papiru (st. 94.).
10. Sudac Cançado Trindade zatim nastavlja s detaljnim ispitivanjem pitanja standarda dokazivanja. On pokazuje da međunarodni sudovi za ljudska prava (IACtHR i ECtHR), u svojoj sudskoj praksi, nisu slijedili strogi i visoki prag dokazivanja u slučajevima teških povreda prava ljudske osobe; pribjegli su činjeničnim pretpostavkama i zaključcima, kao i prebacivanju ili preokretu tereta dokazivanja (stavci 100.-121.). Žali što Međunarodni sud pravde nije uzeo u obzir ovaj razvoj sudske prakse u ovoj presudi (paragraf 124).
11. I dodaje da su, u istoj liniji pobijanja visokog praga dokaza, međunarodni kazneni sudovi (ICTFY i ICTR) u svojoj sudskoj praksi, čak i u nedostatku izravnih dokaza, izvukli dokaze o genocidnoj namjeri iz zaključaka činjenica (paragrafi 125-139). Čini se da je ICJ, kako u ovom predmetu, tako i ranije, u predmetu Genocid u Bosni (2007.), nametnuo previsok prag dokaza (za utvrđivanje genocida), što nije u skladu s utvrđenom sudskom praksom međunarodnih kaznenih sudova i međunarodnih sudova za ljudska prava o standardu dokazivanja (paragraf 142). Uostalom, nastavlja sudac Cançado Trindade,
    “U konačnici, namjera se može zaključiti samo iz takvih čimbenika kao što su postojanje općeg plana ili politike, sustavno ciljanje ljudskih skupina, razmjeri zločina, korištenje pogrdnog jezika, među ostalim. Pokušaji da se nametne visok prag za dokaz genocida i da se diskreditira izvođenje dokaza (npr. izjava svjedoka) su vrlo žalosni, završavajući svođenjem genocida na zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi, a Konvenciju o genocidu na gotovo mrtvu pismo.

To samo može dovesti do nekažnjivosti počinitelja genocida, država i pojedinaca podjednako, i učiniti da svaka nada u pristup pravdi od strane žrtava genocida izblijedi. Bezakonje bi zamijenilo vladavinu prava” par. 143).

12. Dodaje još jednu riječ upozorenja “protiv onoga što bi moglo izgledati kao žalosna dekonstrukcija Konvencije o genocidu”, u pokušaju da okarakterizira situaciju “kao situaciju oružanog sukoba, kako bi se odbacio genocid. To dvoje ne isključuje jedno drugo” (par. 144). Po njegovom mišljenju,

“Presuđujući u ovom predmetu, ICJ je trebao imati na umu važnost Konvencije o genocidu kao glavnog ugovora o ljudskim pravima i njezinu povijesnu važnost za čovječanstvo. Slučaj kao što je ovaj može se odlučiti samo u svjetlu, uopće ne državnog suvereniteta, već prije imperativa očuvanja života i integriteta ljudskih skupina pod jurisdikcijom dotične države, čak i više kada se nađu u situacijama krajnje ranjivosti, ako ne i bespomoćnosti. Život i integritet stanovništva prevladavaju nad osporavanjima državnog suvereniteta, osobito u slučaju zlouporaba ovog potonjeg” (paragraf 145)

13. Sudac Cançado Trindade nadalje primjećuje da utvrđivanje činjenica koje su poduzeli Ujedinjeni narodi, u vrijeme događaja (dio IX.), sadrži važne elemente koji odgovaraju široko rasprostranjenom i sustavnom obrascu razaranja u napadima u Hrvatskoj: takav je slučaj izvješća bivše Komisije UN-a za ljudska prava (1992.-1993.) i izvješća Komisije stručnjaka Vijeća sigurnosti (1993.-1994.). Te su pojave imale odjeka i na II svjetskoj konferenciji UN-a o ljudskim pravima (1993.), kako se dobro sjeća. Također je došlo do sudskog priznanja (u sudskoj praksi ICTFY paragrafi 180-194) široko rasprostranjenih i/ili sustavnih napada na hrvatsko civilno stanovništvo.
14. Sudac Cançado Trindade potom prelazi na detaljno ispitivanje široko rasprostranjenog i sustavnog obrasca razaranja, po njegovom mišljenju dobro utvrđenog u ovom postupku pred ICJ-om, koji je obuhvaćao neselektivne napade na civilno stanovništvo, s masovnim ubojstvima, mučenjem i premlaćivanjem , sustavno protjerivanje iz domova (i masovni egzodus), i uništavanje grupne kulture (dio X). Taj široko rasprostranjeni i sustavni obrazac uništavanja također je uključivao silovanje i druge zločine seksualnog nasilja (XI. dio), koji otkrivaju nužnost i važnost rodne analize (paragrafi 260-277).
15. Postojao je, nadalje, nastavlja, sustavan obrazac nestalih ili nestalih osoba (dio XII). Prisilni nestanci osoba kontinuirano su teške povrede ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava; svojim destruktivnim učincima svjedoči o širenju pojma žrtve (tako da ne uključuje samo nestale osobe, već i njihove bliske srodnike, koji ne znaju gdje se nalaze). Situacija je stvorila zahtjeve za odgovarajućim standardom dokazivanja i prebacivanjem ili preokretom tereta dokazivanja, koji se ne može staviti na žrtve (paragrafi 313-318).
16. I ovdje je važno uzeti u obzir što ICJ nije učinio važnu sudsku praksu međunarodnih sudova za ljudska prava (IACtHR i ECtHR paragrafi 300-310 i 313) o ovom konkretnom pitanju prisilnog nestanka osoba. Ukratko, sudac Cançado Trindade primjećuje,
    “Dokazi izvedeni pred Sudom u ovom slučaju primjene Konvencije protiv genocida jasno pokazuju, po mom mišljenju, pojavu masovnih ubojstava ciljanih pripadnika hrvatskog civilnog stanovništva tijekom oružanih napada u Hrvatskoj, usred sustavnog obrasca ekstremnog nasilja, koji uključuje i mučenja, proizvoljna pritvaranja, premlaćivanja, seksualne napade, protjerivanja iz domova i pljačku, prisilno raseljavanje i premještanje, deportacije i ponižavanja, u napadnutim selima. Nije to bio baš rat, bio je to razorni juriš na civile. Nije samo ‘mnoštvo zajedničkih zločina’ ono što ‘ne može, samo po sebi, predstavljati genocid’, kako je zastupnik Srbije tvrdio pred Sudom na javnoj raspravi 12. 3. 2014.; to je prije bio juriš, mnoštvo zločina, koji sam po sebi, svojim ekstremnim nasiljem i razaranjem, može razotkriti namjeru uništenja (mens rea genocida)” (par. 237).
17. Dodaje da gore spomenuta teška kršenja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava predstavljaju kršenja jus cogens, povlačeći za sobom odgovornost države i tražeći odštetu žrtvama. To je u skladu s idejom ispravnosti (u skladu s recta ratio prirodnog prava), koja je u osnovi koncepcije prava (u različitim pravnim sustavima Droit / Right / Recht / Direito / Derecho / Diritto) kao cjeline (st. 319-320).
18. U ovom slučaju, široko rasprostranjen i sustavan obrazac razaranja dogodio se u skladu s planom, s ideološkim sadržajem (dio XIII (1)). S tim u vezi, nastavlja sudac Cançado Trindade, obje zavađene strane pozabavile su se povijesnim podrijetlom oružanog sukoba u Hrvatskoj, a ICTFY je ispitao stručne dokaze o tome. ICJ nije našao potrebnim zadržavati se na tome; ipak, sukobljene su strane skrenule pozornost na ideološko poticanje koje je dovelo do izbijanja neprijateljstava, kao bitan element za ispravno razumijevanje slučaja.
19. Dokazi izneseni pred Sud, koji se tiču gore spomenutog široko rasprostranjenog i sustavnog obrasca razaranja, pokazuju da oružani napadi u Hrvatskoj nisu bili baš rat, već juriš (usp. gore); jedna od njezinih manifestacija bila je praksa označavanja Hrvata bijelim vrpcama ili trakama oko ruke ili stavljanja bijelih plahti na vrata njihovih domova (dio XIII (2)). Druga manifestacija bilo je maltretiranje srpskih snaga nad posmrtnim ostacima poginulih Hrvata, te drugi uzastopni nalazi u brojnim masovnim grobnicama, dodano daljnjim pojašnjenjima dobivenim u unakrsnom ispitivanju svjedoka pred Sudom (na javnim i zatvorenim sjednicama) (dio XIII (3)-(5)).
20. Raširen i sustavan obrazac razaranja očitovao se iu prisilnom raseljavanju osoba i beskućništvu, te podvrgavanju žrtava nepodnošljivim uvjetima života (dio XIII (6)). Taj obrazac razaranja, promatran u cjelini, obuhvaćao je i uništavanje kulturne i vjerske baštine (između ostalog spomenici, crkve, kapelice, gradske zidine); bilo bi umjetno pokušavati razdvojiti fizičko/biološko uništenje od kulturnog (dio XIII (7)).
21. Dokazi izvedeni pred Sudom u odnosu na odabrana devastirana sela Lovas, Ilok, Bogdanovci i Vukovar (u regiji istočne Slavonije), i Saborsko (u regiji Lika), pokazuju da je actus reus genocida ( Članak II (a), (b) i (c) Konvencije o genocidu) utvrđen je (dio XIV). Nadalje, namjera uništenja (mens rea) ciljanih skupina, u cijelosti ili djelomično, može se izvesti iz podnesenih dokaza (čak i ako nisu izravni dokazi) (dio XV). Ekstremno nasilje u činjenju zločina u planiranom obrascu uništavanja svjedoči o takvoj namjeri uništavanja. A sudac Cançado Trindade dodaje:
    “Prema mom razumijevanju, dokazne procjene ne mogu odvojiti od aksioloških pitanja. Ljudske vrijednosti su uvijek prisutne, kao što je potvrđeno povijesnom pojavom načela, u postupku, osude u vremenu (livre convencimento / libre convencimiento / libero convincimento) suca. Dolaze činjenice i vrijednosti zajedno, u dokaznim ocjenama. Zaključak o mens rea / dolus specialis, za utvrđivanje odgovornosti za genocid, izvodi se iz osude u vremenu svakog suca, kao i iz ljudske savjesti.

U konačnici, savjest stoji iznad svakog svojevoljnog diktata i govori više od njega.

Dokazi izvedeni pred ICJ odnose se na cjelokupno ponašanje dotične države, a ne na ponašanje samo pojedinaca, u svakom zločinu koji se ispituje na izoliran način. Dosje ovog slučaja koji se tiče primjene Konvencije protiv genocida (Hrvatska protiv Srbije) sadrži nepobitne dokaze o široko rasprostranjenom i sustavnom obrascu ekstremnog nasilja i razaranja (…)” (paragrafi 469-470).

21. Stoga postoji, nastavlja on, potreba za odštetom žrtvama (dio XVI), pitanje koje su same zavađene stranke propisno obradile pred Sudom, o kojem će odlučiti ICJ u narednoj fazi slučaj. Težak put do pomirenja (XVII. dio), prema mišljenju suca Cançada Trindadea, počinje s priznanjem da široko rasprostranjen i sustavan obrazac razaranja završava viktimizacijom svih, s obje strane. Sljedeći korak prema pomirenju leži u pružanju odštete (u svim oblicima). Pomirenje zahtijeva i primjerenu ispriku, poštovanje sjećanja na žrtve. Još jedan korak zavađenih strana u istom smjeru leži u identifikaciji i vraćanju svih posmrtnih ostataka jedna drugoj.
22. Presuda u predmetu kao što je ovaj pokazuje potrebu da se ide dalje od striktne međudržavne perspektiveS. udac Cançado Trindade tvrdi da je Konvencija o genocidu usredotočena na ljude i da postoji potreba da se pozornost usmjeri na dotične ljude ili populaciju, u skladu s humanističkim gledištem, u svjetlu načela humanosti (dio XVIII). U tumačenju i primjeni Konvencije o genocidu, dodaje, pozornost treba usmjeriti na žrtve, a ne na međudržavne osjetljivosti (stavci 494-496).
23. Prema mišljenju suca Cançada Trindadea, Sudova dokazna procjena i utvrđivanje činjenica u slučaju cas d’espèce moraju biti sveobuhvatni, a ne atomizirani. Za utvrđivanje odgovornosti države prema Konvenciji o genocidu (stavci 503-507) moraju se uzeti u obzir svi zločini koji su predočeni Sudu, a koji su u skladu s gore navedenim obrascem razaranja, a ne samo njihov uzorak.
    Zločini velikih razmjera, poput silovanja i drugih zločina seksualnog nasilja, protjerivanja iz domova (i beskućništva), prisilnog raseljavanja, uskraćivanja hrane i medicinske skrbi, ne mogu se minimizirati (paragraf 500).
24. Sudac Cançado Trindade naglašava da konceptualni okvir i obrazloženje Suda u pogledu zakona također moraju biti sveobuhvatni, a ne atomizirani, kako bi se osigurao koristan učinak Konvencije o genocidu (paragraf 508). Ograncima koji su u skladu s corpus juris međunarodne zaštite prava ljudske osobe ILHR, IHL, ILR i ICL ne može se pristupiti odvojeno; među njima ima aproksimacija i konvergencija (paragrafi 509-511).
25. Podsjeća da se Konvenciji o genocidu, koja je orijentirana na žrtve, ne može pristupiti na statičan način, jer je ona „živi instrument“ (stavci 511-512 i 515). Sudac Cançado Trindade smatra da se običajno i konvencionalno međunarodno humanitarno pravo trebaju ispravno promatrati u interakciji, a ne držati odvojeno jedno od drugog. Povreda materijalnih odredaba Konvencije o genocidu neminovno je i povreda međunarodnog običajnog prava po tom pitanju (paragraf 513). Nadalje, nastavlja on,međusobno povezanim elementima actus reus i mens rea genocida također se ne može pristupiti odvojeno.
26. Zatim se okreće općim pravnim načelima (prima principia), a posebno načelu humanosti, od velike važnosti i za konvencionalno i za običajno međunarodno pravo; takvi prima principi daju neizbježnu aksiološku dimenziju međunarodnom pravnom poretku (para. 517). Dodaje da ugovori o ljudskim pravimakao što je Konvencija o genocidu imaju vlastitu hermeneutiku, koja poziva na sveobuhvatan pristup ćinjenicama i pravu, a ne atomiziran ili fragmentiran, kako teži većina Suda. .
27. Sudac Cançado Trindade upozorava na stav ICJ-a u ovoj presudi koji se također odražava u njegovoj prethodnoj presudi u slučaju genocida u Bosni (2007.), pripisivanja sveukupne važnosti individualnom pristanku države, nažalost stavljajući ga daleko iznad imperativa ostvarenja pravde na međunarodnoj razini. U domeni kao što je ona ugovora o ljudskim pravima općenito, a posebno Konvencija o genocidu, međunarodno se pravo čini, više nego dobrovoljnim, doista nužnim, a zaštićena prava i temeljne ljudske vrijednosti stoje iznad interesa države ili njezine “volje” (paragraf 516).
28. Imperativ ostvarenja pravde priznaje da savjest (recta ratio) stoji iznad “volje” (par. 518); pristanak ustupa objektivnoj pravdi. Sudac Cançado Trindade ponavlja da se Konvencija o genocidu bavi ljudskim skupinama u situacijama ranjivosti ili bespomoćnosti; poziva na pogled usmjeren na ljude, usredotočen na žrtve (stavci 520-522). Nadalje upozorava da je sveobuhvatno stajalište koje on podržava u vezi s Konvencijom o genocidu da uzme u obzir “cijeli činjenični kontekst sadašnjeg slučaja koji suprotstavlja Hrvatsku Srbiji, a ne samo uzorak odabranih pojava u nekim općinama, kao što je Sud većina to čini” (paragraf 523).
29. Cijeli taj činjenični kontekst, prema njegovoj ocjeni, “jasno razotkriva široko rasprostranjen i sustavan obrazac razaranja, za koji se većina Suda čini da muči, povremeno ga minimizirajući, ili ga čak i ne uzimajući u obzir” (st. 523).

To zahtijeva sudac Cançado Trindade dodaje na “sveobuhvatno, a ne atomizirano, razmatranje stvari, vjerno humanističkom razmišljanju i imajući na umu načelo humanosti, koje prožima cijeli ILHR, IHL, ILR i ICL, uključujući Konvencija o genocidu” (paragraf 523). I dodaje:

“Moje suprotno stajalište temelji se ne samo na ocjeni argumenata koje su pred Sudom iznijele strane (Hrvatska i Srbija), nego prije svega na načelnim pitanjima i temeljnim vrijednostima, kojima pridajem još veću važnost. Stoga sam se osjećao obaveznim, u vjernom obnašanju dužnosti međunarodnog sudaca, postaviti temelje vlastitog izdvojenog stava u cas d’espèce u ovom Izdvojenom mišljenju” (paragraf 524).

28. Ukratko, sudac Cançado Trindade zaključuje, u tumačenju i primjeni Konvencije protiv genocida, temeljna načela i ljudske vrijednosti imaju relevantnu ulogu; ovdje je primat brige o žrtvama ljudske okrutnosti, jer, na kraju krajeva, raison d’humanité prevladava nad raison d’État (para. 547). Prema njegovom razumijevanju, to je ono što je Međunarodni sud pravde trebao odlučiti u ovoj presudi u predmetu koji se odnosi na primjenu Konvencije protiv genocida.

Izjava suca Xuea

Sutkinja Xue zadržava svoje stajalište u pogledu nalaza Suda da bi u kontekstu ovog slučaja svoju nadležnost mogao utvrditi na temelju sukcesije države na odgovornost prema članku IX. Konvencije o genocidu. Ona ostaje pri stajalištu da drugi prigovor Srbije na nadležnost ratione temporis i dopuštenost treba prihvatiti i glasala je protiv stavka 1. izreke presude.

I. Pitanja preostala nakon presude iz 2008.

O “dva neodvojiva pitanja” koja su ostala nakon presude iz 2008., sudac Xue primjećuje da su zaključci Suda da je Srbija vezana Konvencijom s učinkom tek od 27. travnja 1992. i da Konvencija o genocidu nije retroaktivna čak ni u pogledu odgovornosti države. konačni pravni nalazi. Ona smatra da stoga treba uvažiti drugi prigovor Srbije na nadležnost.

Tretman Suda o sukcesiji države u odnosu na odgovornost kao zasebnom naslovu za razmatranje nadležnosti ratione temporis, po njezinu mišljenju, upitno je odstupanje od presude iz 2008. godine. Proceduralno gledano, alternativni argument Hrvatske o sukcesiji Srbije u odnosu na odgovornost Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (“SFRJ”) pokreće novi zahtjev za nadležnošću, zahtjev koji se temelji na ugovornim obvezama koje je preuzela treća strana. Kad je Sud već u presudi zaključio da ni u pogledu odgovornosti države Konvencija nije retroaktivna, ta se tvrdnja očito odnosi na pitanje nasljeđivanja, a ne odgovornosti.

Sadržajno gledano, s obzirom na većinu dotičnih navodnih djela (većina ih se dogodila prije 27. travnja 1992.), pitanje sukcesije toliko je ključno za predmet da se alternativnim argumentom Hrvatske treba baviti jednako dugo kao i glavnim argumentom Hrvatske. Kasno pozivanje Hrvatske na taj argument doista otvara pitanje proceduralne pravednosti za Srbiju.

II. Politička premisa sukcesije Srbije

Sudac Xue ističe da je pitanje nasljeđivanja u ovom slučaju komplicirano pitanje. Od 1992. do 2000. Srbija je ostala u statusu sui generis, što je dovelo do niza pravnih pitanja u vezi s njezinim položajem pred Sudom. Po njezinu mišljenju, politička premisa sukcesije Srbije bila je uvelike diktirana činjenicom da su njezina deklaracija i nota iz 1992. češće tretirane iz političke svrsishodnosti nego što im je dano dosljedno pravno tumačenje prema međunarodnom pravu u svjetlu činjeničnog stanja.

Podržavajući valjanost obveza Srbije prema međunarodnim obvezama, Sud u presudi iz 2008., međutim, ne ukazuje na pravne posljedice koje nužno proizlaze iz promjene te političke premise.

Prema međunarodnom pravu, po njezinu mišljenju, implikacija nove političke premise je trostruka za Srbiju. Prije svega, Srbija, kao jedna od država sljednica, a ne jedini nastavljač SFRJ, ne uživa sva prava svoje prethodnice, niti nastavlja preuzimati sve međunarodne obveze i odgovornost SFRJ kao isti međunarodni subjekt. . Drugo, takav status će odrediti granice ugovornih obveza Srbije u skladu s međunarodnim pravom. Treće, njezini ugovorni odnosi s drugim državama sljednicama bit će uređeni njihovim sporazumom, kao i općim pravilima ugovornog prava.

U ovom slučaju, oba hrvatska argumenta za sukcesiju Srbije u odnosu na odgovornost SFRJ uključuju političku premisu sukcesije Srbije. Kao što Srbija nije nastavljač ali jedna od država nasljednica SFRJ, sukcepirala je Konvenciju o genocidu na dan njezina proglašenja i stoga ju je ona vezala tek s učinkom od 27. travnja 1992.
Pitanja sukcesije među novim neovisnim državama koje su naslijedile SFRJ uređena su Sporazumom o pitanjima sukcesije od 29. lipnja 2001. Na temelju ove činjenične pozadine, na temelju gore navedene političke premise, Sud je pozvan tumačiti članak IX. Konvenciju o genocidu kako bi se utvrdilo postoji li pravni temelj u međunarodnom pravu da Sud utvrdi svoju nadležnost u odnosu na djela koja su se dogodila prije 27. travnja 1992.

III. Tumačenje članka IX. Konvencije o genocidu

Što se tiče tumačenja članka IX, sudac Xue smatra da bi Sud prvo trebao utvrditi spada li sukcesija države u odgovornost pod uvjete članka IX i, ako je tako, u kontekstu ovog slučaja, treba li ili ne Srbija naslijediti odgovornost SFRJ.
Tek kada se ta pitanja riješe, Sud je nadležan baviti se meritumom predmeta, ali ne obrnuto.

Sudac Xue primjećuje da je teško utvrditi, bilo iz povijesti nacrta ili materijalnih odredbi Konvencije, da pojam odgovornosti države u članku IX također uključuje državnu sukcesiju odgovornosti. Dok su države stranke nedvosmisleno isključile retroaktivni učinak Konvencije i ostale dvojbene u pogledu odgovornosti države za kršenja Konvencije, bilo bi mnogo manje vjerojatno da bi pristale uvesti državnu sukcesiju odgovornosti u uvjete članka IX.

Sudac Xue naglašava da, prema članku IX. Konvencije, Sud nije pozvan rješavati bilo koji spor koji se tiče tumačenja, primjene i ispunjenja Konvencije, već spor koji se treba izravno odnositi na prava i obveze stranaka. Uvjeti za povlačenje odgovornosti države uređeni su općim međunarodnim pravom. Osim ako i dok takvi uvjeti nisu zadovoljeni, ne može se pozvati na odgovornost države.

Kada Sud odluči utvrditi jesu li se navodna djela genocida na koja se poziva Hrvatska protiv Srbije mogla pripisati SFRJ i time uključiti njenu odgovornost, njegovo razmatranje, bez obzira na konačni zaključak, nužno se temelji na pretpostavci u korist sukcesije odgovornost i pretpostavku da bi Srbija mogla naslijediti odgovornost SFRJ za potonju povredu obveza iz Konvencije. Dakle, Konvencija se zapravo retroaktivno primjenjuje na Srbiju.
Iako su se pravila o odgovornosti države znatno razvila od usvajanja Konvencije o genocidu, malo se može naći o sukcesiji države u odnosu na odgovornost u području općeg međunarodnog prava.

Ukratko, bez obzira na upozorenje u presudi, pristup koji je Sud zauzeo u rješavanju trenutnog spora može, po njezinu mišljenju, stvoriti ozbiljne implikacije koje Sud ne namjerava imati za buduće tumačenje ugovora.

IV. “Vremenski jaz” u zaštiti

Konačno, sudac Xue želi dodati jednu riječ na argument Hrvatske da bi odluka o ograničavanju nadležnosti na događaje nakon 27. travnja 1992. stvorila “vremenski jaz” u zaštiti koju pruža Konvencija. Iako je to, sa stajališta zaštite ljudskih prava, očito jak i privlačan argument, nadležnost Suda u ovom slučaju mora biti “ograničena na obveze koje proizlaze iz same Konvencije” i koje je preuzela Srbija. Ova vrsta “vremenskog jaza”, ako ga ima, mogla bi se dogoditi ne samo u slučaju sukcesije države, već i s bilo kojom državom prije nego što postane stranka Konvencije. To je granica ugovornog režima.

Sudac Xue dalje ističe da je nadležnost Suda samo jedno od raspoloživih sredstava za ispunjenje Konvencije. Štoviše, kada država odustane od klauzule članka IX. kada ratificira Konvenciju ili joj pristupi, to ne znači da građani te države stranke neće dobiti zaštitu Konvencije. U konačnici, nacionalne mjere će odigrati glavnu ulogu u sprječavanju genocida i kažnjavanju počinitelja genocidnih zločina. Na međunarodnoj razini, u situaciji vezanoj za ovaj predmet, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je kako bi priveo pravdi odgovorne za zločine počinjene tijekom procesa raspada SFRJ, unatoč činjenici da je SFRJ je prestala postojati. Iako su individualna kaznena odgovornost i odgovornost države različite, zaštita i pravda koje se na taj način dodijeljuju jednako su važni. Treba li Srbiju smatrati odgovornom za navodno kršenje međunarodnih obveza prema Konvenciji od strane SFRJ, može se odlučiti samo u skladu s međunarodnim pravom.

Izjava suca Donoghuea

Sudac Donoghue slaže se sa zaključcima Suda u vezi s tužbom i protutužbom. Ona komentira dijelove presude koji govore o actus reus genocida.

Što se tiče zahtjeva, sudac Donoghue se osvrće na pisane izjave svjedoka koje je podnijela Hrvatska. Ona vjeruje da bi pisane izjave svjedoka trebale sadržavati osnovne podatke za identifikaciju (uključujući ime, nacionalnost, prebivalište te datum i mjesto potpisa), kao i dovoljno informacija za procjenu pouzdanosti dokaza (npr. odnos između svjedoka i stranaka u postupku , detaljan opis činjenica, izvor podataka svjedoka).

Mnoge izjave koje je Hrvatska dostavila su manjkave, iako to nije temelj da Sud odbije hrvatski zahtjev. Sudac Donoghue također napominje da se Sud uvelike oslanja na izjave svjedoka kada razmatra je li actus reus genocida utvrđen na nekim mjestima, posebno kada nema relevantnih činjeničnih nalaza ili priznanja od strane MKSJ-a. Podsjećajući na visoki standard dokazivanja koji se primjenjuje u ovom slučaju, ona smatra nesretnim što Sud ne objašnjava dosljedno razloge za svoj zaključak da actus reus postoji (ili ne postoji) na određenom mjestu.

U vezi s protutužbom, sudac Donoghue se bavi ispitivanjem Suda o pitanju je li tijekom granatiranja Knina bilo namjernih ubojstava. Ona se slaže da Sud nema temelja utvrditi da je smrt civila u Kninu bila rezultat neselektivnog granatiranja. Međutim, ona se ne slaže sa sugestijom iz Presude da se izraz “ubojstvo”, kako se koristi u podstavku (a) članka II. Konvencije o genocidu, ne odnosi na smrti koje su rezultat napada koji su usmjereni isključivo na vojne ciljeve i koji ne ciljano namjerno civile.

Izdvojeno mišljenje sutkinje Gaje

Ova presuda razumljivo slijedi pristup koji je Sud zauzeo 2007. godine u svojoj presudi o primjeni Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore). Obje presude koriste isti ili sličan pravni okvir kada razmatraju pitanja koja se odnose na odgovornost država za počinjenje djela genocida i kaznenu odgovornost pojedinaca za genocid. Određeni aspekti koji su specifični za odgovornost države su podcijenjeni.

Međunarodni kazneni sudovi skloni su primjenjivati restriktivnu definiciju genocida. Restriktivna definicija može se pronaći iu elementima zločina koje je usvojila Skupština država stranaka Rimskog statuta. Razlozi za restriktivnu definiciju nisu primjenjivi na pitanja odgovornosti države.

Mentalni element genocida može biti lakše identificirati kada se razmatra odgovornost države, koja ne pretpostavlja utvrđivanje da je pojedinac ili organ počinio određena djela s genocidnom namjerom.

U kaznenim stvarima standard dokazivanja koji se obično primjenjuje je da odgovornost treba utvrditi izvan svake razumne sumnje. Čini se da je isti standard prestrog kada se primjenjuje na odgovornost države. “Iznimna težina” optužbi koje uključuju počinjenje genocida ne bi trebala otežati utvrđivanje međunarodne odgovornosti države.

Izdvojeno mišljenje sutkinje Sebutinde

Sutkinja Sebutinde slaže se sa zaključcima Suda u stavcima 2. i 3. izreke presude. Ona se, međutim, ne slaže sa stavkom 1. istog. Po njezinu mišljenju, nadležnost Suda ratione temporis prema članku IX. Konvencije o genocidu ograničena je na rješavanje sporova koji se odnose na tumačenje, primjenu i ispunjavanje Konvencije od strane ugovornih stranaka iu odnosu na djela koja se mogu pripisati tim državama, u ovom slučaju, Hrvatske i Srbije. To je zbog osnovnog načela međunarodnog prava da, osim ako drugačija namjera proizlazi iz ugovora ili je drugačije utvrđena, odredbe ugovora ne obvezuju stranku u odnosu na bilo koji čin ili činjenicu koja se dogodila ili bilo koju situaciju koja je prestala postoje prije datuma stupanja na snagu ugovora u odnosu na tu stranku (čl. 28. Bečke konvencije o ugovornom pravu). U ovom slučaju, SRJ Srbija ne može biti vezana Konvencijom o genocidu prije 27. travnja 1992. kada je sukcesijom postala ugovorna stranka.

SFRJ, kojoj podnositelj zahtjeva pripisuje djela počinjena prije 27. travnja 1992., entitet je koji više ne postoji i više nije ugovorna stranka. Posljedično, odgovornost SRJ Srbije, (koja je bila jedna od pet država nasljednica SFRJ zajedno s republikama Hrvatskom, Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Makedonijom) za djela koja je počinila država prethodnica prije 27. travnja 1992., tj. prije nego što je Srbija postala država ili stranka Konvencije o genocidu, nije pitanje u nadležnosti Suda ratione temporis.

Sutkinja Sebutinde nadalje se ne slaže s odlukom Suda da prida dokaznu težinu odluci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) da ne optuži nijednog pojedinca za genocid u vezi sa sukobom u Hrvatskoj, kao daljnji pokazatelj činjenica da se u Hrvatskoj nikada nije dogodio genocid. Prema njenom mišljenju, takva odluka je opasno zasnovana na čistoj špekulaciji, jer Sud nije utvrdio razloge takve tužiteljske odluke. Prema Statutu MKSJ-a, odluka o istrazi i krivičnom gonjenju isključivo je unutar diskrecionog prava i prerogativa tužitelja, bez popratne obveze otkrivanja razloga za to.
Za razliku od sudskih odluka, tužiteljska odluka o uključivanju ili isključivanju određene optužbe protiv pojedinca je izvršna i temelji se na dokazima dostupnim u vrijeme sastavljanja optužnice i ne uključuje opće ili konačno utvrđivanje činjenica. Na diskreciju tužitelja utječe širok raspon čimbenika koji nisu povezani s dostupnošću dokaza, uključujući troškove i duljinu suđenja, mogućnost upravljanja i dostupnost svjedoka. Nadalje, pitanja koja ovaj Sud i ICTY imaju zadatak razmotriti tiču se dva potpuno različita režima i njihovi odgovori nisu odlučujući jedni za druge. Dok se ICTY bavi individualnom kaznenom odgovornošću za počinjenje određenih zločina, ovaj Sud ima zadatak procijeniti odgovornost države za propust da spriječi ili kazni navodne počinitelje gomile zločina koji su mogli biti počinjeni s genocidnom namjerom. U potonjem slučaju nije potrebno identificirati svakog pojedinog počinitelja zločina prije nego što Sud donese svoje zaključke. Ovaj sud je u stanju, i mora uzeti globalni pregled svih dokaza, uključujući zaključke koje je već donio ICTY. Također ima pred sobom i može odlučiti o dodatnim dokazima koji nisu bili predmet optužbi pred MKSJ-om. Slijedom toga, Sud bi trebao biti oprezan u davanju bilo kakve dokazne težine ili zaključivanja odluci MKSJ-a da ne optuži pojedince za genocid proizašao iz sukoba u Hrvatskoj u nedostatku razloga za takvu tužiteljsku odluku.

Izdvojeno mišljenje suca Bhandarija

1. Sudac Bhandari glasovao je većinom u pogledu sve tri izreke ove presude. Međutim, u pogledu druge izreke odbacivanje tužbe Hrvatske za genocid protiv Srbije iako se slaže sa zaključkom većine da je actus reus genocida počinjen nad etničkim Hrvatima tijekom relevantnog vremenskog razdoblja, on ostaje neuvjeren da je Hrvatska imala oslobodio svog tereta da potkrijepi svoje tvrdnje minimalnim vjerodostojnim dokazima koje Sud zahtijeva kako bi mu se omogućilo da bude potpuno uvjeren da je jedini razuman zaključak da su takva djela počinjena s genocidnom mens rea.
2. Sudac Bhandari zatim razrađuje svoje brige i nedoumice u vezi s analizom koju je koristila većina o postojanju ili nepostojanju genocidnog dolus specialisa. Ukratko, on nalazi da je većina: (1) propustila utvrditi jasne parametre i smjernice za rješavanje pitanja genocidne namjere, posebno u pogledu kriterija “značajnosti”; (2) nije na odgovarajući način uzeo u obzir razvoj sudske prakse međunarodnih kaznenih sudova po pitanju genocidne namjere nakon donošenja presude Suda u predmetu Bosna iz 2007. godine; i (3) nije se pravilno pozabavio i odgovorio na 17 čimbenika koje je Hrvatska nabrojala kao sposobne za utvrđivanje genocidne namjere.
3. Provodeći pregled nedavne sudske prakse Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i Međunarodnog kaznenog suda za Ruandu (ICTR), sudac Bhandari primjećuje određene razvojne trendove u zakonu o kriteriju “značajnosti” genocidne namjere , te žali zbog šutnje većine pred ovom relevantnom evolucijom sudske prakse. Iako sudac Bhandari priznaje da Sud ima prerogativ da se ne oslanja na takvu sudsku praksu, on je ipak mišljenja da je većina propustila priliku razjasniti ovo tajanstveno područje međunarodnog javnog prava i stoga razlikovati zakon o genocidu od drugih teških kaznenih djela, kao što su zločini protiv čovječnosti.
4. U cijeloj svojoj analizi, sudac Bhandari proširuje ove nedoumice usredotočujući se na to kako je većina tretirala događaje koji su se dogodili u hrvatskom gradu Vukovaru od kolovoza do studenog 1991., i primjenjujući na to neka od saznanja iz ICTY-a i ICTR-a. poseban aspekt sukoba. Obraćajući posebnu pozornost događajima u Vukovaru, sudac Bhandari napominje da su ti događaji činili kamen temeljac tužbenog zahtjeva podnositelja zahtjeva i stoga, smatra on, zaslužuju veću pozornost nego što su dobili od Suda u ovoj presudi.
5. Konačno, sudac Bhandari objašnjava svoje nezadovoljstvo obrazloženjem većine da događaji u Vukovaru ne mogu predstavljati genocidnu namjeru jer su bili potaknuti željom da se, između ostalog, “kazni” lokalno hrvatsko stanovništvo. Po njegovom mišljenju, takav pristup spaja različite pravne koncepte motiva i namjere. Sudac Bhandari također izuzima ono što smatra nelogičnom i pravno neosnovanom razlikom koju je većina povukla dopuštajući da se odluci tužitelja MKSJ-a da ne postavi optužbu za genocid u optužnici prida neka dokazna vrijednost, dok negira bilo kakav dokaz težinu popratnoj odluci tužitelja da uključi optužbu za genocid u optužnicu.

Izdvojeno mišljenje suca ad hoc Vukasa

Sudac ad hoc Vukas započinje napomenom da se sadržaj presude Međunarodnog suda pravde u slučaju primjene Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida (Hrvatska protiv Srbije) mora čitati u kontekstu povijesnih i sadašnjih političkih okolnosti. Naime, jasni elementi i obilježja genocida, počinjena na nekim područjima Hrvatske od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih snaga, zanemarena su od strane Suda, jer su počinjena prije četvrt stoljeća, a njihova potvrda mogla bi omesti sadašnja nastojanja da se Republika Srbija uključi u europski Unija.

Prema mišljenju suca ad hoc Vukasa, iako je “Oluja” održana u kolovozu 1995., Srbija je tek nakon Prijave Republike Hrvatske (podnesene 1999.) došla do zaključka da je nad Srbima u Hrvatskoj počinjen genocid. mnogo godina prije hrvatske prijave.

Prema riječima suca ad hoc Vukasa, općenito gledano, presuda Međunarodnog suda pravde izrečena na javnoj sjednici 3. veljače 2015. više izražava stav o nužnosti dobrih odnosa Hrvatske i Srbije, nego o dužnosti kažnjavanja odgovornih. za genocid.

Stoga je sudac Vukas glasovao protiv presude i iznio izdvojeno mišljenje.

Izdvojeno mišljenje suca ad hoc Kreće

Iako nazvano izdvojenim mišljenjem, mišljenje suca Kreće sadrži i suglasne i suprotne elemente.

Mišljenje suca Kreće je suprotno u dijelu koji se odnosi na pitanje nadležnosti u predmetu (tj. Drugi prethodni prigovor Srbije). Suca Kreću posebno zabrinjava krajnje opušten pristup Suda njegovoj nadležnosti ratione temporis i nedostatak odluke u odnosu na vitalna pitanja: od kojeg se datuma Konvencija o genocidu može smatrati obvezujućom za podnositelja zahtjeva; od kojeg se datuma može smatrati primjenjivim između stranaka; i do kojeg datuma se može smatrati obvezujućim za SFRJ. Sutkinja Kreća smatra da se ovim lakim pristupom zanemaruje temeljno načelo pristanka. Konkretno, tretirajući drugi prethodni prigovor Srbije, koji se tiče dopuštenosti tužbenog zahtjeva, slučajno s glavnim tužbenim zahtjevom, Sud svodi ključnu sudsku odluku na neku vrstu akcesorne posljedice. Izražava zabrinutost zbog budućih implikacija takvog pristupa nadležnosti Suda.

Što se tiče odnosa između SFRJ i SRJ, u smislu odgovornosti države, mišljenje suca Kreće snažno odbacuje svaku ideju da su pravila o sukcesiji države u odnosu na odgovornost dio međunarodnog prava, kao i relevantnost članka 10. st. članaka o odgovornosti država za međunarodno protivpravna djela na okolnosti slučaja. On također odbacuje svaku moguću retroaktivnu primjenu Konvencije o genocidu, kako njezine kompromisne klauzule (članak IX.), tako i njezinih materijalnih odredbi.

U odnosu na materijalno pravo, sudac Kreća se slaže da je etnocid u smislu čl Konvencija o genocidu uglavnom nije dokazana.

Smatra da se Sud, uglavnom, bavio tumačenjem Konvencije o genocidu koje na odgovarajući način odražava njezin duh i slovo, iako izražava zabrinutost u vezi s međuodnosom sudske prakse ICJ-a i ICTY-a, zahtijevajući da Sud zauzeo uravnotežen i kritički pristup sudskoj praksi MKSJ-a u pogledu genocida.

Sudac Kreća smatra da su u tragičnom građanskom ratu u Hrvatskoj počinile strašne grozote i zločine s obje strane, ali da se ti zločini više uklapaju u okvire zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, a ne u okvire genocida. Konvencija.

Međutim, u vezi s pitanjem poticanja na genocid, sudac Kreća se ne slaže u tome što smatra da odnos režima hrvatskog predsjednika Tuđmana prema ustaškoj ideologiji opravdava zaključak da je podnositelj počinio izravno i implicitno poticanje na genocid.